Srpski institut nazvan je po inženjeru koji je u Jasenovcu nosio ustašku kapu

Beogradski Institut za vodoprivredu Jaroslav Černi nosi ime po – ‘ustaši’ 

Jaroslav Černi

Jaroslav Černi

 Jasenovački zatočenik Jaroslav Černi po kojem ime nosi beogradski Institut za vodoprivredu, u logoru je postao zaposlenik u ustaškoj upravi. Kao znak raspoznavanja što više nije obični logoraš, Černi je kao i drugi “grupnici”, na glavi nosio ustašku kapu. Na radnom mjestu voditelja građevinske grupe primao je i relativno dobru plaću, pokazuju dokumenti nedavno otkriveni u Hrvatskom državnom arhivu.

Na plaći u ‘zloglasnom logoru’

Boravak Jaroslava Černija u jasenovačkom logoru spominje na svojoj internetskoj stranici i srpski institut. Piše da je početkom 1942. Černi radio na hidroelektrani Bogatići, “ali već aprila 1942. godine ustaše ga hapse i bacaju u zloglasni jasenovački logor”.

Tako zloglasan da je Černi ondje u 1944. imao plaću od 800 kuna dnevno, odnosno 288.000 kuna godišnje. Bio je na vrhu liste najplaćenijih zaposlenika, kako se jasno vidi u izvornim arhivskim dokumentima.  Biografija na stranici instituta ne opisuje vrijeme koje je Černi proveo u logoru. Ne objašnjava ni kako je izašao na slobodu. Piše samo da je poslije rata, po povratku u Sarajevo, Černi dobio posao u Hidrotehničkom odsjeku Ministarstva građevina NR BiH. U Beograd se seli 1947. godine, i postaje direktor saveznog Hidrobiroa.

Reorganizacijom nastaje Hidroelektroprojekt, velika centralna organizacija za projektiranje hidroelektrana kao što su Jablanica, Zvornik, Mavrovo… Černijevo vodstvo odlikuje se tehničkim inovacijama i naprednim rješenjima. Početkom 1950. godine inženjer, bivši logoraš i ustaški suradnik, dobiva i Orden rada prvog reda, ponajviše za projekt u Jablanici.

Nagrade za uzoran rad dobivao je i ranije. U Jasenovcu je vodio projekt gradnje velike moderne garaže i automehaničke radionice za ustašku motoriziranu postrojbu zvanu Brzi sklop. Zadovoljan izgledom građevine i rokovima gradnje, Vjekoslav Luburić nagradio ga je sa 100.000 kuna i proglasio slobodnjakom. To je značilo da može stanovati u Jasenovcu te u logor dolaziti svakog dana na posao. Značajan napredak od zatočenika koji je u logor došao dvije godine ranije po kazni, kao komunistički pomagač.

Voditelj građevinske grupe

Černi je rođen 1909. u Sarajevu. Otac mu je bio građevinski inženjer koji se iz Češke doselio u Bosnu 1890. godine i postao sarajevski gradski inženjer. Majka mu je bila sarajevska Srpkinja. I Jaroslav je studirao u Pragu. Poslije diplome 1933. zaposlio se u sarajevskom Vodovodu, nastavljajući očevu tradiciju. Umro je u prosincu 1950. godine. Potom je odlučeno da se njegovim imenom nazove Institut za vodoprivredu i tako je ostalo sve do danas.

Jaroslav Černi Jasenovac

Jaroslav Černi Jasenovac

U jasenovačkom logoru voditelji radnih grupa i nadzornici radova birali su se iz redova zatočenika te civilnih namještenika, uglavnom stanovnika Jasenovca i okolnih mjesta. U logoru su primjerice radili i jasenovački Srbi Slavko i Rajko Metlaš. Slavko je bio nadzornik radova u električnoj centrali, a Rajko na ekonomiji. Isto s ustaškim kapama na glavi.

Slavko Metlaš je preživio rat i poslije također živio u Beogradu. Plaća u logoru bila mu je 700 kuna dnevno ili 252.000 kuna godišnje prema odluci koju je 1944. potpisao  Mladen Lorković, tadašnji ministar unutarnjih poslova. Prema tom dokumentu Slavko Metlaš i Jaroslav Černi imali su znatno veće plaće od Nade Luburić, polusestre Vjekoslava Luburića i supruge logorskog dužnosnika Dinka Šakića. Dnevnica Nade Luburić i ostalih ustaškinja koje su bile na plaći uprave za logore iznosila je 210 kuna, što na godišnjoj razini iznosi 75.600 kuna.Slavkov brat Rajko Metlaš nestao je na Križnom putu, a njihov treći brat Branko poginuo je još ranije kao domobran. Još jedan Srbin, Milan Miljenović, s dnevnicom od 210 kuna, cijelo je vrijeme rata radio u logorskoj upravi, u komercijalno-računovodstvenom odjelu. Miljenović je u Jasenovac stigao prije rata i zaposlio se u računovodstvu ciglane. Osnivanjem logora, ti su službenici preuzeti na rad u logorsku administraciju. Miljenovićev kolega iz ureda, jasenovački Hrvat Milan Ćukac, preživio je Križni put, ali ga po povratku kući odvode komunistički policajci i gubi mu se trag.

Miljenovića su 1946. ispitivali službenici Ozne, odnosno, Komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Tražili su da nabraja zločine u logoru, a on se izvlačio da je “po prirodi tih i povučen radnik i da ne bi znao neke naročite pojedinosti opisati onako kao drugi, mlađi ljudi…” Može se pretpostaviti da je bio u strahu da ga ne optuže i ne kazne za suradnju s ustašama.

Zaposlenici nakon isteka kazne

U građevinskoj grupi s inženjerom Černijem radio je i zatočenik Tibor Lovrenčić. On je kao član zagrebačke studentske komunističke organizacije poslan u logor na godinu dana. Nakon isteka kazne uprava mu je predložila da ostane raditi u logoru, što je Lovrenčić i prihvatio. O tome je svjedočio i u sudskom postupku koji se 1999. u Zagrebu vodio protiv Dinka Šakića, jednog od kratkotrajnih upravitelja logora.

Status zatočenika za ustašku kapu (i odoru i vojnički čin) zamijenio je i medicinar Marin Jurčev, koji zatim postaje šef bolnice u Jasenovcu. Grupnici, zaposlenici ustaške uprave i slobodnjaci bili su i  židovski zatočenici. Neke od njih, poput Silvija Alkalaja, šalje se iz logora na razna mjesta po Hrvatskoj radi nabave materijala potrebnog logorskim radionicama.

U jasenovačkoj elektrani radio je i Ludwig Schöntag, glavni inženjer koprivničke električne centrale. On je u Jasenovcu proveo od 1941. do 1944. godine, kada su njegovi kolege Hrvati zatražili da se vrati u Koprivnicu. Molba je odobrena pa se Schöntag vratio kući. Preživio je rat i umro 1987. u Izraelu. Metod Pavlić u Jasenovac je došao 1944. kao radnik tvornice akumulatora koja se nalazila u zagrebačkoj Draškovićevoj ulici. Uprava logora predložila je radnicima te tvrtke da se presele u Jasenovac i rade na održavanju logorskog voznog parka. Prešli su na mjesečnu plaću od 18.000 kuna.

Mnoge državne institucije naručivale su nacrte i tehnička rješenja od zatočenih arhitekata i inženjera koji su ih crtali u logoru, u velikoj dvorani opremljenoj crtaćim daskama. Drugi zatočenici tu su dvoranu zvali “trust mozgova”.

Partizanski špijun Černi

Inženjer Jaroslav Černi, koji je u jasenovačkom logoru bio voditelj građevinske grupe i suradnik ustaške uprave, u logor je zapravo dospio kao partizanski špijun. Po svemu sudeći, ustaškim vlastima prokazao ga je nakon uhićenja inženjer Julije Stipetić, upravitelj Gradske plinare u Sarajevu i član Vojno-obavještajnog komiteta Komunističke partije. Černi je sa Stipetićem bio na vezi i dostavljao mu je podatke o hrvatskim vojnim snagama koje je saznavao u okviru svojeg posla.

Kao glavni inženjer sarajevske gradske uprave Jaroslav Černi obilazio je vodovode, vodocrpilišta, brane i druge instalacije i ujedno zapisivao snagu i opremu vojnih posada koje su čuvale te objekte.

Ustaško redarstvo bilo je vrlo učinkovito u razbijanju obavještajnih komunističkih skupina u većim gradovima. Kombinacijom klasičnih policijskih metoda tog vremena – intenzivnih ispitivanja, uporabe sile, ali i podmićivanja i obećavanja povlastica – saznavali su mnoge korisne informacije. Neke su skupine uhićivali, a neke su puštali da rade i ubacivali među njih svoje pouzdanike. Često je bila riječ o bivšim komunističkim aktivistima koji su promijenili stranu i pristali na suradnju s redarstvom.

Inženjer Stipetić je na ispitivanju 16. travnja 1942. godine rekao istražiteljima da inž. Černi za njega prikuplja podatke o stanju topovskih bitnica i ljudstva izvan Sarajeva, iz Zavidovića, Bistrice ili s Pala. Stipetić je te podatke dalje predavao profesoru Branislavu Galebu, također članu obavještajnog komiteta.

Na ispitivanju 20. travnja 1942., kako se vidi iz dokumenata dostupnih u Hrvatskom državnom arhivu, Stipetić je bio vrlo konkretan. Rekao je da mu je Černi dostavio podatke o 4 bitnice u Sarajevu, o njihovoj lokaciji i opremi. Imali su topove kalibra od 65 do 75 milimetara. Opisuje zatim topovsko oruđe na Palama, u Zavidovićima (80 mm), oko Prače (100 mm), itd. Černi donosi podatke i o planovima za pothvat protiv pobunjenika oko Sarajeva koji se pripremao u proljeće te godine. Stipetić spominje imena dužnosnika i časnika od kojih Černi dobiva podatke tako da redarstvo uskoro ruši cijelu obavještajnu mrežu kao kulu od karata.

Većinu članova mreže redarstvo uhićuje i šalje u internaciju u Jasenovac. Uhićen je i profesor Branislav Galeb, koji je iz Jasenovca je nakon kratkog vremena upućen u Zemun, a uskoro je iz logora Sajmište pušten na slobodu. Umro je 1971. godine.

Dakle, iako je riječ o špijunskoj skupini, a špijuni se u ratno doba najstrože kažnjavaju, ovdje su dobili još jednu šansu. Inž. Černi ju je iskoristio.

Na dosluženje kazne u logor

Zanimljiva je i sudbina njegova kolege Julija Stipetića. Samo nekoliko tjedana nakon dolaska u jasenovački logor, Stipetić se javio za rad u Njemačku. Otputovao je sa 400 drugih zatočenika vlakom i Nijemcima je predan na stanici u Savskom Marofu.

Prvo je radio u policijskim postrojbama u Garmisch-Partenkirchenu, a zatim se zaposlio u svojoj plinarskoj struci u kompaniji ITAG u austrijskom Dobermannsdorfu.

Godinu dana kasnije Stipetić je na neki način saznao da njegov bivši poslodavac, Gradska uprava Sarajeva, traži upravitelja plinare. I javio se, pismom iz Njemačke, gradonačelniku Softiću i zamolio da ga vrati na posao! Softić mu je to odobrio pa se Stipetić vraća u Sarajevo i kao da se ništa nije dogodilo, potkraj 1943. ponovo upravlja sarajevskom plinarom.

Novi zaplet nastupa u lipnju 1944. godine. U Stipetićev ured ulaze dva redarstvenika s papirom: gospodine Stipetić, utvrđeno je da se svojedobno osuđeni na tri godine boravka u logoru, a prema našim podacima, kaznu niste izdržali u potpunosti. Pođite s nama! I Stipetić je ponovo vraćen u jasenovački logor. Daljnju sudbinu još nismo utvrdili, ali inženjer Julije Stipetić nije na popisu umrlih u logoru u Jasenovcu.

Ponosni na svoje prethodnike

Važnu ulogu u vođenje radova u logoru imao je i inženjer Emerik Blum, koji je pobjegao iz logora brzim brodićem koji su logoraši sami dizajnirali i napravili. Poslije rata bio je gradonačelnik Sarajeva i jedan od osnivača Energoinvesta.Slučaj inženjera Jaroslava Černija dakle nije bio izuzetak. Odnosi zatočenika i ustaške uprave logora nisu bili jednodimenzionalni kako je to prikazivala jugoslavensko-komunistička propaganda. Stoga bi bilo loše kad bi zaposlenici Instituta za vodoprivredu Jaroslav Černi sada pomislili da trebaju mijenjati naziv, kad doznaju da je njihov dragi inženjer svojedobno nosio ustašku kapu. Bolje da dopune podatke na internetskoj stranici o njegovu boravku u Jasenovcu i svakako ostave rečenicu koja sada tamo stoji: Ponosni smo na svoju istoriju i prethodnike!

Igor Vukić

Faksimili iz arhive:

Jaroslav_Černi_nadnice

Jaroslav_Černi_naredba

 

Komentari su isključeni.