Ministarstvo zdravstva NDH slalo je liječnike u pomoć srpskim izbjeglicama s Kozare i Potkozarja

Dr. Mladen Petras, pročelnik Odjela za zdravstvo Ministarstva zdravstva Nezavisne Države Hrvatske, pozvao je 16. srpnja 1942. u svoj ured nekoliko liječnika. Među njima i Nikolu Vadkova (1903.-1970.).
„Pred vama je važan zadatak i svi moraju sudjelovati. Nema izgovora za izostanak“, naglasio je Petras.
Vadkov se oporavljao od operacije, ali važan državni zadatak nije trpio čak ni takav razlog za poštedu.
Zadatak je glasio – idete u selo Mlaku kod Jasenovca pomagati velikom broju izbjeglica s Kozare i Potkozarja.
Zapovijed dr. Petrasa iz Ministarstva zdravstva još je jedna potvrda da je zbrinjavanje izbjeglica s područja ratnih operacija na Kozari organizirala tadašnja hrvatska državna vlast. Izvještaj Nikole Vadkova o njegovu radu u Mlaki može se pročitati u fondu 1561, dokumentaciji Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Izjava koju je dao 1945. godine istražiteljima UDB-e, nalazi se u fondu pod oznakom 015.7.11, na stranici RZ0070725.
Nakon stručno-znanstvenog skupa o Dječjem domu u Jastrebarskom, održanog u kolovozu ove godine, pojavile su se kritičke opaske kako nije točno da su zbrinjavanje kozaračkog zbjega organizirale i vlasti NDH.
No izjava Nikole Vadkova jasno govori o uputi koju je dobio od državnog tijela i njezinu učinku. Već sutra nakon pročelnikove zapovjedi, bio je na putu u Jasenovac, zajedno s dr. Petrom Silobrčićem. Ondje su se prvo sreli sa zatvorenikom dr. Hermanom Grossom koji je imao slobodan izlaz iz logora.
Vadkova i Silobrčića primio je i dr. Miljenko Gjivoje te ih uputio u Mlaku, selo istočno od Jasenovca. Iako to Vadkov ne spominje, vjerojatno su na tom putu prošli kroz sam logor jer je onuda vodila cesta prema Košutarici, Mlaki i Jablancu, naseljima koja se nalaze istočno od Jasenovca. Izbjeglice su usmjerene u Mlaku nakon prisilnog ili dobrovoljnog odlaska s poprišta bitke između njemačko-hrvatskih postrojbi i partizanskih odreda okupljenih na prostoru Kozare i okolice.
„Dr. Gjivoje uputio nas je u Mlaku da tamo cijepimo ljude protiv tifusa“, rekao je Vadkov.
U Mlaki ih je dočekao kirurg dr. Župan, rengenolog dr. Auf, ortoped dr. Klemenčić te dvije bolničarke Hrvatskog crvenog križa, Cindrić i Henigman.
„Smjestili smo se u jednu polurazrušenu kuću i spavali po dva u krevetu“, opisao je Vadkov.
Na livadama pored Mlake bilo je mnogo ljudi. Pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, kaže, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.
„Po danu je vladala velika žega pa se nije moglo sakriti od sunca. Hrana je bila slaba iako su seljaci poveli sa sobom stoku. Ali nisu je htjeli klati i pripremati za jelo“, rekao je Vadkov.
Veliki broj ljudi na malom prostoru, u lošim higijenskim uvjetima, stvorio je podlogu za širenje bolesti. Harao je krvavi proljev i svakog dana umiralo je nekoliko žena i djece. Vadkov i suradnici nisu imali dovoljno lijekova. Telegrafirali su u ministarstvo u Zagreb (nije jasno odakle, s jasenovačke željezničke postaje ili iz mjesta), ali obećane količine lijekova nisu stizale.
Vadkov je razgovarao s Hinkom Piccilijem, jednim od voditelja radnog logora u Jasenovcu. Kaže da je saznao kako je za izbjeglice stigao pun vagon kukuruza i pola vagona soli, a Piccili je to skrenuo u logor za potrebe zatočenika. Otišao je na razgovor s njim i dogovorio da se kukuruz ipak proslijedi u Mlaku.
Piccili navodno nije htio dopustiti da se kukuruz samelje, jer za to mlin mora imati posebnu dozvolu.
Vadkov je tako preuzeo vagon kukuruza u klipu: „Sada se po čitave dane i noći čula tutnjava batova kojima su tukli kukuruz da bi se lakše skuhao.“
Stigla je potom i ekipa iz Zagreba za preuzimanje djece. Vodila ih je Diana Budisavljević koja o tome piše u svom dnevniku objavljenom u Zagrebu 2004. godine.
U njezinoj pratnji bilo je i nekoliko sestara Hrvatskog crvenog križa. D. Budisavljević i sestre su govorile majkama da daju djecu u Zagreb, da će tamo djeci biti lijepo jer će biti smještena u dječjim domovima, bolje no u vlastitoj kući. Uskoro su majke počele prilaziti stolovima na kojima se obavljalo popisivanje. (O tome postoji i filmski zapis, op.a.)
„Sestre su donijele i poslastice za djecu, kuhale čaj, tješile ih“, ispričao je Vadkov.
Iskaz liječnika Nikole Vadkova pokazuje da izbjeglice iz Potkozarja i Kozare i njihova djeca zapravo i nisu bili u logoru u Jasenovcu. Bili su smješteni na privremenom prihvatnom prostoru u selima Mlaki i Jablancu, u blizini logora u Jasenovcu. Odatle su preseljavani u slavonska sela (stariji, majke i djeca) ili u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu, Jastrebarskom, Gornjoj Rijeci i drugdje. Zatim su, u dogovoru s nadbiskupom Stepincem i Karitasom, raspoređivani i udomljavani u obiteljima u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.

Igor Vukić

  • O suradnji s državnim organima u zbrinjavanju izbjeglica govori i podatak da je
    Diana Budisavljević za svoj angažman za pomoć izbjeglicama srpske nacionalnosti pritvorenima u logorima dobila dozvolu Ustaške nadzorne službe još u listopadu 1941. godine.
  • O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih centara svjedoči dopis Ministarstva udružbe NDH upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“. Dopis je objavljen u knjizi  Antuna Miletića, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109.
  • Mnoštvo informacija o sudjelovanju organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske o zbrinjavaju djece s Kozare daje i Ćiril Petešić u knjizi, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., kao i Dnevnik Diane Budisavljević, izdanje Hrvatskog državnog arhiva, Zagreb, 2004.
Oglasi

Komentari su isključeni.