Artukovićev sudac: I mi Amerikanci imali smo slične logore, u njih smo smještali Japance

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je uobičajena praksa interniranja ljudi za koje se i malo sumnjalo da su protivnici vlade ili države. I naša, američka vlada, smatrala je opravdanim internirati u logor sve Japance na zapadnoj obali, i muškarce i žene i djecu, odmah nakon Pearl Harbora.

Riječi su to američkog suca Theodora Hockea, iz presude kojom je odbio izručenje Andrije Artukovića jugoslavenskim vlastima¹ . Presuda je donesena u Los Angelesu 15. siječnja 1959., nakon prvog procesa za izručenje bivšeg ministra unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske. Mnogo kasnije, 1986. godine, Artuković je ipak izručen, pod dvojbenim okolnostima.

Prvi proces za izručenje Artukovića započeo je 1951. godine. Među svjedocima obrane bio je i dr. Stjepan Lacković, u vrijeme rata tajnik nadbiskupa Alojzija Stepinca. Uz njega svjedočili su i bivši članovi vlade Vjekoslav Vrančić i Janko Tortić, bivši tajnik Eugena Kvaternika Rene Herman, zatim Dragutin Kamber i drugi² .

INSPEKCIJA U LOGORU Dr. Lacković je bio član povjerenstva koje je logor Jasenovac posjetilo 6. veljače 1942. godine pa je mogao iz prve ruke ispričati što je ondje saznao i vidio. Saznanja o logoru imao je i iz drugih izvora. Lacković i Herman razjasnili su sudu ulogu Ravnateljstva za javni red i sigurnost te zakonske osnove za interniranje u logore. Sudac Hocke u presudi je spomenuo zakonsku odredbu o upućivanju nepoćudnih u sabirne i radne logore (iz studenog 1941.) te je konstatirao da je Ravnateljstvo, a kasnije Ustaška nadzorna služba, bila ovlaštena uspostavljati radne i sabirne logore i odlučivati tko će u njima biti zatočen.

Sudac Hocke u presudi je uz ostalo iznio i pregled zbivanja u 1941. godini: „Dne 10. travnja 1941. hrvatski su vođe proglasili nezavisnost i počeli uspostavu vlastite vlade. Tome su se protivili Srbi i drugi te su se rasplamsale građanske borbe.“

POLITIČKE OPTUŽBE „Dokazno gradivo pokazuje da su neka sela, kojima nova vlada nije bila u stanju pružiti zaštitu, postrojila vlastitu miliciju radi samoobrane. Neka su sela mijenjala vlast po više puta na dan. Ove naoružane skupine nisu bile redovite vojničke postrojbe, nego se u mnogim slučajevima radilo o običnim građanima. Mnogi su životi izgubljeni. Četničke i partizanske organizacije činile su sve što su mogle da ometu nastojanje nove vlade“, stoji u presudi.

Na kraju presude Hocke je konstatirao da tužitelj nije uvjerljivo dokazao kako postoji opravdan i vjerojatan razlog za vjerovanje da je Artuković kriv radi bilo kojeg zločina za koji ga se teretilo. Optužba je imala samo političku narav, a takva, zaključio je Hocke, ne može biti temelj za izručenje.

UKINUTI RASNI ZAKONI Stjepan Lacković posvjedočio je i da su Andrija Artuković i nadbiskup Stepinac dobro surađivali pa je Artuković sa svoje ministarske pozicije često nastojao izaći u susret Stepinčevim intervencijama za neke pritvorene osobe.

Osim vođenja resora unutarnjih poslova, Andrija Artuković je bio i ministar pravosuđa te državni prabilježnik-čuvar državnog pečata. U tom je svojstvu zajedno s poglavnikom Antom Pavelićem supotpisao zakon kojim s 3. svibnja 1945. izjednačavaju u pravima svi građani NDH, odnosno kojim se ukidaju tzv. rasni zakoni.

Igor Vukić

¹ Vrančić Vjekoslav: Dr. Andrija Artuković pred sjevernoameričkim sudom, Buenos Aires, 1959., presuda na engleskom i na hrvatskom jeziku., str. 67-105.
² Hrvatska misao, br. 36, Buenos Aires 1966., izjave svjedoka str. 45-53.

Oglasi

Komentari su isključeni.