Dan sjećanja na holokaust: Izjava Zdenka Schwartza o zatočenju u Jasenovcu i Staroj Gradiški

„U logoru II umro je 20. septembra jedan zatočenik Židov, već stariji čovjek. Upriličen je bio sprovod, na kojem su sudjelovali zatočenici, a koji je vodio jedan zatočeni rabin, koji je obavio čitav obred židovskog sprovoda.
Pratnja sprovoda pratila je lijes do vrata logora, a kada je lijes s mrtvacem iznašan iz logora, ustaška je straža odala počast. Slijedeći dan su se logoraši morali sastati kao na komemoraciji, a bila je određena i jedna minuta šutnje za umrlog druga.“
Ovako je izgledala jedna epizoda iz zatočeničkog života Zdenka Schwartza, zagrebačkog Židova, koji je u rujnu 1941. interniran u jasenovački logor.
Bio je prvo u Jasenovcu II, odnosno logoru pored sela Krapje, zatim u glavnom logoru u Jasenovcu pa u Staroj Gradiški. Odatle je na nekoliko mjeseci premješten u Obradovce kod Feričanaca. U listopadu 1942. vraćaju ga u Jasenovac odakle je početkom 1944. godine ponovo poslan u Staru Gradišku. U studenom te godine transportiran je u Lepoglavu. U travnju 1945. bježi iz vlaka kojim su zatočenici iz Lepoglave bili premještani još jedanput.
Iskaz o logorskom životu dao je 25. kolovoza 1945. godine u Zagrebu, u Centralnoj gradskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.
U toj izjavi ima stvari zbog kojih bi ga danas neki krugovi u Hrvatskoj odmah proglasili „revizionistom“. Ima i dijelova koji djeluju previše propagandno, kao nešto što se moralo reći da čovjek ne bi postao sumnjiv za kolaboraciju s njegovim čuvarima. Neke događaje, koje nije teško utvrditi iz drugih izvora, Schwartz je iz nepoznatih razloga prešutio. Ali takvo je bilo vrijeme. Ljudi su se morali prilagođavati poratnoj situaciji bez obzira na to što je Schwartz interniran kao Židov, i što je ta internacija bila dio „šoe“, odnosno, holokausta.
U nastavku donosimo njegovu izjavu onako kako je dana komisiji. Masnim slovima istaknut ćemo dijelove koji odudaraju od standardnih poratnih izjava bivših zatočenika, a kosim slovima dijelove koji djeluju pretjerano te uz njih dodati bilješke u kojima ćemo nastojati objasniti kontekst pojedinih događaja te popuniti dijelove koji nedostaju.
Izjava Zdenka Schwartza nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, u fondu 306, Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina (ZKRZ), u kutiji broj 64 (ZKRZ-glavni urudžbeni zapisnik, broj 3699/45).
Istraživanje tog arhivskog fonda, pronalaženje i objavljivanje izjava bivših zatočenika te obilježavanje datuma kao što je Dan sjećanja na žrtve holokausta, dio je projekta koji provodi naše Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, uz financijsku podršku Ministarstva hrvatskih branitelja.

Zdenko Schwartz o logorima Jasenovac i Stara Gradiška:

„Došavši u Jasenovac smješteni smo bili u barakama izvan Jasenovca na mjestu zvanom Bročice. Taj logor nije još bio nikako uređen, a sastojao se od tri barake, oko kojih je bila ograda od bodljikave žice. U tom je logoru nadstojnikom straže bio neki ustaški vodnik Prpić, koji je kasnije postao i ustaškim satnikom, a možda i bojnikom. U tom logoru se tada nalazilo oko 400, a možda i više ljudi, mahom muškaraca. Nakon našeg dolaska poslani smo sljedeći dan na rad pravljenja nasipa. Ja sam do 8. oktobra te godine dnevno išao na taj rad, a kroz to smo vrijeme primali kao hranu u jutro neku crnu vodu, koju su nazivali kavom, a u podne i na večer kad bismo se vratili s posla primali smo oko pol litre vode u kojoj je bilo zakuhano graha ili krumpira, dakako bez masti i bez soli. Kroz to vrijeme nismo mnogo trpjeli, tek je tu i tamo koji od nas dobio batina.
U međuvremenu, dok sam se nalazio u tom logoru, pobjegao je iz logora jedan pravoslavac, povodom čega je u ime represalija pobijeno 30 pravoslavaca logoraša, kao zastrašujući primjer za ostale.
Logor u kojem smo se mi nalazili zvao se logor Jasenovac II, za razliku od logora u Krapju, koji se nazivao Jasenovac I., te logora gdje je kasnije nastao pravi logor, a koji se nazivao Jasenovac III.
Na 8. oktobra došao je u naš logor Luburić Vjekoslav zvan Maks, koji je tada bio zapovjednikom logora i zatražio da mu se predadu svi tehnički izobraženi ljudi, koji će pomoći izgradnji logora Jasenovac. Na tom mjestu, gdje se taj logor imao podići, nalazilo se poduzeće Ozrena Bačića, u kojem je bila ciglana, tvornica lanaca, pilana, dva lokomobila, gospodarstvena zgrada i još tri do četiri zgrade, koje su služile za stanovanje radnika, za magazine, itd. Bilo je dovoljno zemljišta, jer se ovo upotrebljavalo bez obzira čije je, koliko je već zemljišta trebalo.
Sabravši nas, naglasio je Luburić da namjerava na tom mjestu urediti uzorno poduzeće, koje bi produciralo sve moguće i nemoguće. Obećao je da ćemo imati dobru hranu, pristojno stanovanje i ljudski postupak, da ćemo se moći kretati posve slobodno, dozvoljeno će biti čitati novine, primati posjete familije i uživati dobre higijenske prilike.
Jednom riječju, imao je u vidu prema njegovim riječima, da načini nešto što bi sličilo napravama koje je u Njemačkoj osnovao Hermann Göring, pa se ovo „poduzeće“, koje je osnivao Luburić, nazivalo među nama „Maksi-Werke“, prema poduzećima Göring-Werke u Njemačkoj.
Došavši u našu novu nastambu u novom logoru na terenu poduzeća Bačića, primali smo uistinu kroz prvih osam dana istu hranu, što su ju primali i ustaše, koji su se tamo kao straža nalazili, što znači da smo dnevno primali mesa i pol kile bijelog kruha. I inače je hrana bila pristojna.
Naš posao sastojao se od čišćenja tamo postojećih zgrada, morali smo splesti žicu za ogradu, urediti si boksove za spavanje, itd.
U protimbi od obećanja Luburićevog o dobrim higijenskim prilikama, naišli smo u tom logoru na uši, kojih do tada nismo imali.
Radili smo od 6 sati ujutro do podne i od 13.30 do 17.30 navečer. Hrana i prilike su se sve više pogoršavale. U to su vrijeme pridolazile iz logora II nove grupe tzv. pomoćnih radnika i majstora, koje su imale dužnost obavljati jednostavnije poslove, kao kopanje zemlje za ciglu, guranje vagona s ciglom, itd., da se iskoriste mogućnosti postojećih postrojenja.
Mi, tzv. tehnički izobraženi ljudi, nismo radili ove grube poslove te nas je Luburić dnevno sazivao na neke konferencije, na kojima smo polagali račun o tome što se učinilo. Na tim konferencijama stvarali su se planovi o tome što bi trebalo učiniti, kako bi se trebalo učiniti, što bi trebalo nabaviti, itd. Međutim iz svega toga što se je imalo nabaviti nije se nabavilo ništa, a niti su se izvršavali zasnovani planovi. Kako smo vidjeli da to ne vodi ničemu, prestali smo iznositi i naše prijedloge.
Dolaženjem novih radnika pogoršala se hrana, pogoršala se i disciplina, a pogoršao se i postupak u tom logoru.
Slučajevi batinanja, koji su ispočetka bili rijetki, postajali su sve češći. Luburić je uveo batinanje sa 25 batina po stražnjem dijelu tijela za sve što je on smatrao prijestupom. To batinanje vršilo se javno uz prisilno prisustvo logoraša. Tuklo se bikovačom, žicom, štapovima, riječju svime što je bilo podesno za udaranje.
Za ironiju napominjem da je kod toga bila vršena naročita forma te je liječnik-zatočenik morao prije izvršenja kazne pregledati svakoga tko je imao biti kažnjen i dati svoje mišljenje da li će moći izdržati kaznu bez opasnosti za njegov život. Razumljivo da je taj liječnik u svakoj danoj zgodi morao dati svoje pozitivno mišljenje kako ne bi i sam potpao pod istu kaznu.
Kada je izašla po zavjedništvu logora izdana naredba o takvom kažnjavanju, a da se u praksi pokaže kako bi se ta kazna imala izvršavati, izabrali su Luburić i Ljubo Miloš, koji je tada bio zapovjednikom logora, dočim je Luburić bio zapovjednik svih logora, desetoricu zatočenika na kojima je bez razloga izvršeno batinanje, a mi smo svi morali gledati kako će to izgledati ako dođe do kažnjavanja〈1〉.
U našem logoru vladale su još snošljive prilike, dočim su u logoru I i II vladale kud i kamo gore, da ne rečem, strašne prilike. Radili su u blatu, teren tih logora bio je podvodan tako da je voda bila u barakama u kojima su ljudi boravili, a u kojima su ljudi unatoč vode morali spavati. U oba logora, tj. I i II vršila su se već mučenja. U logoru II osim muka što su ih zatočenci pretrpjeli poslom i batinama, započela su pojedinačna ubijanja, dočim se u logoru I već počelo s ubijanjem u masi.〈2〉

U logoru III, u onom u kojem smo mi boravili, još nije započelo ubijanje.
Za ironiju onoga što se kasnije događalo u tim logorima napominjem slučaj u logoru II kada je 20. septembra umro jedan zatočenik Židov, već stariji čovjek. Upriličen je bio formalni sprovod, kojega su zatočenici sudjelovali, a koji je vodio jedan zatočeni rabin, koji je obavio čitav obred židovskog sprovoda.
Pratnja sprovoda pratila je lijes do vrata logora, a kada se lijes s mrtvacem iznašan iz logora, ustaška je straža odala počast. Slijedeć dan su se logoraši morali sastati kao na komemoraciji, a bila je određena i jedna minuta šutnje za umrlog druga.


1 Ovo se čini pretjeranim. Kažnjavanja batinama je bilo, no nije bilo potrebe za ‘treningom kažnjavanja’.
2 Nejasno je što misli pod ‘ubijanjem u masi’. Iskazi drugih zatočenika iz tog vremena (Ivo Reich, Đuro Schwartz, Josip Tomaš, Miroslav Auferber), ne podudaraju se s ovim.

 

Schwartz: U početku se kod nas u logoru III vršilo batinanje tek po osudi zapovjednika logora, dakako bez prava obrane od krivnje, no kasnije se malo po malo izrodilo, pak se batinanje vršilo onako usput, kako su koga gdje ustaše uhvatili bez ičijeg naloga i potpuno samovoljno, uslijed čega se nismo usudili previše šetati po logoru, da nas takova što ne zateče. Takav, na kome se imalo izvršiti batinanje, bio je jednostavno odveden po ustašama u tzv. koksaru i tamo izbatinan, nako nšto se skupila dovoljna grupa gledalaca, koji su u tu svrhu bili prisilno pozvani. Ovakvo stanje potrajalo je do 13. novembra 1941.
U noći od 13. na 14. novembra imala je stići veća grupa zatočenika iz logora I. Ovi su ljudi dolazili dakako pješice, a putem su bili strašno izudarani i natjeravani od ustaša koji su ih pratili. Moralo se na tom putu iz logora I u logor III prelaziti i preko vode, a ako bi se koji ustaša putem umorio ili ne bi htio preko vode prelaziti, zajašio bi kojeg od zatočenika i taj ga je morao prenositi. Ako se ovaj kod toga umorio bio je od ustaša jednostavno ubijen, a ustaša koji je na taj način ostao bez onoga na kome je do tada jašio, zajašio bi jednostavno drugog zatočenika. Tako da je na tom putu stradalo 150-200 ljudi. Ovu noć kada se to dogodilo i kada smo za to saznali od nadolazećih jadnika nazivali smo je „bartolomejska noć“ i ne sluteći da će učestati noći i dani u kojima će stradavati i više života.〈3〉
Ova je noć za onda bila senzacija. Lješine su pokapane ukoliko su se pronašle, a liječnici su dobivali nalog da sačine smrtovnice kao da su ljudi poumirali naravnom smrću od raznih bolesti.〈4〉 Radi ovog događaja nije se nikom od ustaša koji su pratili ove ljude, i koji su putem vršili ubijstva, ništa dogodilo, i ni jedan nije bio ni pozvan na odgovornost.
Kratko vrijeme nakon toga likvidirani su logori I i II na taj način, da je nešto ljudi koji su bili u tim logorima pobijeno, a ostatak je dopremljen nama u logor III.
Pridolaženjem grupa zatočenika, nalazilo ih se u logoru III sve više i više te su u okvira logora III formirani kao podlogori. Matica je ostao logor III bez posebne oznake, u kojoj se nalazilo Židova, pravoslavaca i nešto katolika. Zatočenici koji su dožli iz logora I u Krapju smješteni su bili u posebni logor, logor III-a, a oni iz logora II u logor III-b, dočim su se u logoru III-c nalazili isključivo pravoslavci.


3 Iskazi drugih svjedoka ne podudaraju se s ovim dijelom iskaza. Spominju da su se nemoćniji zatočenici kolima prevozili od logora II u glavni logor Jasenovac.
4 Aleksandar Benak, tadašnji predstojnik Kotarske oblasti Novska odlazio je u logor po nalogu ravnatelja UNS-a Dide Kvaternika i uz asistenciju liječnika ispunjavao zapisnike o smrti zatočenika. Pregledao je 40-50 leševa (do 10. studenoga 1941. kada odlazi na novu dužnost u Zagreb).

 

Schwartz: Ovi logori u okviru Jasenovca III nisu bili međusobno teritorijalno odijeljeni već su se tako nazivali prema barakama odnosno šupama u kojima su se nalazili zatočenici.
Tada još u logoru III nije bilo naročito nečovječnog postupka u relaciji prema postupku u drugim prilikama, te prilikama koje su u tom logoru kasnije nastale. U ostalim logorima već su se događala strijeljanja i masovna ubijanja. Zapovjednikom čitavog logora bio je Ljubo Miloš, dočim pojedini odjeli nisu imali svoje posebne zapovjednike, već su se događaji događali pod zapovjedništvom Miloša ili kojeg ustaše koji su s Milošem surađivali i po cijelom logoru gospodarili.
Ja sam ostao u logoru III.
Međutim dolazile su nove grupe zatočenika iz svih krajeva i ti su bili smještavani bez ikakvog sistema u pojedine odjele logora. Tek ako je među njima bio koji inženjer ili naročiti stručnjak, taj je bio pridržan u logoru III. Nered je bio strašan, a naročito je bilo mnogo ušiju, tako da su npr. hlače koje su bile tamne, ujutro bile bijele od ušiju, koje smo jednostavno kao prašinu stresli s hlača. Spavalo se kojekuda, pod barakama, pod šupama koje su tek imale krov. Spavali smo obučeni, da se kako tako obranimo od zime.
Zatim je osnovan i logor IV, u kojem su se nalazili obrtnici i u kojem je postupak bio dosta snošljiv pa je razumljivo da se zatočenici u drugim dijelovima logora natjecali i nastojali da iz drugih logora dođu u taj logor. Da se vidi odnos između pojedinih dijelova logora, zatočenici iz logora IV, ako bi bili kažnjeni, premještani su po kazni u logor III, iz ovog opet za kaznu u logor III-a pa u III-c i na kraju u logor III-c, gdje je bio najlošiji postupak.
U prosincu iste godine narastao je broj logoraša do 2500 ljudi, a možda i više, pa je Luburić izdao nalog da se u logoru imade ostaviti samo 1000 ljudi a da se ostatak imade odvesti u kako je rečeno „zimske zidane logore“, najviše u logor Đakovo. Ove ljude, koji su imali biti odvezeni, pobacalo se jednostavno kao drvo u kamione što je služilo za smijeh i zabavu ustašama, koji su taj posao obavljali i kad je kamion bio pun, pokrili su ljude ceradom, i odvezli u bivši logor Jasenovac II, tamo ih svukli do gola, unatoč velike zime, i zatukli maljevima. Lješine su pokopane u masama u jame, a grobari su u najvećem dijelu nakon obavljenog posla i sami bili zatučeni. Kako je teren logora Jasenovac II bio podvodan od silne prolivene krvi, tom zgodom voda je bila potpuno crvena.〈5〉


5 Svaka od ovih rečenica je suspektna i traži dodatnu provjeru. Drugi zatočenici ne spominju da je broj zatočenih narastao na 2500, već se uglavnom izjave, a i popisi koji su sastavljani u to vrijeme, kreću od 1200 do 1450. Zdenko Schwartz ne spominje da je u prosincu strijeljano deset ustaša iz logorske postrojbe, zato što su, uz ostao, pljačkali zatočenike. Ne spominje i da su potkraj prosinca 1941. godine partizani napali logor iz sela Gradine, preko Save, i da je u unakrsnoj vatri poginulo nekoliko ustaša i zatočenika. No čak i da se ovi njegovi događaji od listopada do prosinca i brojevi uzmu zdravo za gotovo, oni su u velikom neskladu sa službenim brojevima navodnih žrtava Jasenovca u to vrijeme. Prema popisu Javne ustanove Spomen područja Jasenovac, od rujna do kraja prosinca 1941. u Jasenovcu je ubijeno oko 10.700 ljudi. Schwartzov iskaz, a ni dostupni iskazi dvadesetak drugih zatočenika iz tog vremena, ni izdaleka ne potvrđuju taj podatak, koji je i dalje službeno hrvatsko državno stajalište.

 

Schwartz: Bivši logori I i II potpuno su srušeni i sva je građa na leđima zatočenika prenesena trčećim korakom i dopremljena u logor III.
Uslijed smanjenja broja zatočenika ukinuti su podlogori III-a, III-b i III-c, te je od svega toga ostao samo logor III.
Formiran izvan logora II bio je logor IV koji je smješten u selu Jasenovcu u jednom bivšem magazinu, a koji sam gore već spomenuo. Ovaj logor napušten je, a u njemu je ostala samo kožara sa stručnim radnicima, dočim su zatočenici ovoga logora početkom siječnja 1942. premješteni u Staru Gradišku.
Ova kožara postala je podgrupom logora III, a postupak je u toj kožari bio do zadnjeg dana podnošljiv, dočim se je postupak u logoru III, kao u matici, svakog dana sve više pogoršavao.
Sada se već dešavalo da je od zatočenika koji su dolazili u logor III najveća većina odmah pobijena dijelom prije no što bi stigli u logor, a dijelom u logoru samom te je tek manji dio stizao i ostao u samom logoru.
Pokapanje leševa bilo je sve teže uslijed velike mase ljudi, koja je pobijavana, a kako je nastao visok snijeg pokapanje leševa u zemlju nailazilo je na sve veće poteškoće i zapreke. Tim poteškoćama doskočio je Piccili Dominik, suradnik Ljube Miloša, koji je u kružnoj peći za pečenje cigle sagradio naročitu peć, u kojoj su se spaljivali leševi pobijenih ljudi.
Učestali su slučajevi da su i živi ljudi bacani u tu peć, a naročito slučajevi su bili česti, da su u peć bacani poluživi. Ovo je bio naročiti užitak za tamošnje ustaše, koji su ljude tek priklali, da onda mogu uživati i u sceni, kako ovi poluživi ljudi budu u peć bacani i spaljivani.〈6〉


6 Navodno spaljivanje u ciglarskoj peći jedan je od klasičnih propagandih motiva vezanih uz Jasenovac. No još u doba socijalizma bivši zatočenici opovrgnuli su da je bilo masovnih spaljivanja umrlih zatočenika u nekakvom ‘krematoriju’. Vidi: Izjava Šime Klaića u Ljubo Boban: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, Zagreb, 1990.

Schwartz: U mjesecu martu 1942. okopnio je snijeg i Sava je nabujala te je prijetila opasnost da će probiti i nasip. U logoru se činilo sve moguće napore da bi se nasip uzdržao, a koji su logoraši bili izgradili, i to podupiranjem balvanima, gradnjom potpornja, itd.
Sve to nije koristilo, jer je Sava prodrla kroz nasip i polavila najveći dio Jasenovca.
Broj zatočenika morao je biti smanjen pa je najveći dio njih otpravljen u logor Stara Gradiška, a među ovima sam se nalazio i ja.〈7〉
Kroz čitavo vrijeme što sam bio u logoru Jasenovcu, bio je zapovjednikom Ljubo Miloš koji je tek kratko vrijeme bio odsutan da se oporavi od nekog napada. U tom međuvremenu naime okladio se Miloš, čini mi se za 10 litara vina sa Stipom Matijevićem, koji je bio Miloševa desna ruka, tko će u roku od 1 sata zaklati više ljudi. Logoraši su bili u tu svrhu svrstani i počelo je klanje jednoga za drugim. Takmičenje ispalo je u korist Miloševu, kojemu je uspjelo u roku od jednog sata zaklati oko 140 ljudi, dok je Matijević zaostao za nekoliko ljudi.〈8〉
Oboljevši od nekog napada Miloš je otišao na odsustvo, a zamjenjivao ga je ustaški poručnik Barbarić, za čije vrijeme je stanje u logoru ostalo nepromijenjeno, što znači da se klalo kako pojedinačno, tako i u masi.
Hrana je i dalje bila upravo očajna. Primali smo samo repu i zelje kuhano na vodi, krumpir koji je bio smrznut, a sve bez masti i soli.〈9〉
Stanje ljudstva u to vrijeme bilo je oko 1000 ljudi. Dnevno je umiralo naravnom smrću 15 do 20 ljudi, u što se podrazumijeva i one koji su bili bolesni od kakove organske bolesti, zatim izgladnjeli ili usljed smrznuća udova. Drugo što je trebalo, da se ovo brojčano stanje uzdrži, bilo je poklano bez svakog sistema.〈10〉


7 Ovo je vrijedan podatak, koji se podudara s izjavama drugih zatočenika: najveći broj zatočenika iz Jasenovca preseljen je u Staru Gradišku dok se razina poplave nije smanjila. Istodobno baca sumnju na izjave o navodnim masovnim ubijanjima u to vrijeme – zašto bi se ustaše trudili spasiti i sačuvati  zatočenike u Jasenovcu i seliti ih pred poplavom u Staru Gradišku, ako su ih doveli u Jasenovac kako bi ih likvidirali…
8 Natjecanje u klanju također je jedan od propagandnih klasila. Srpski ministar Ivica Dačić na otvaranju izložbe u New Yorku 25. siječnja 2018. navodi da se slučaj dogodio u kolovozu 1942. i da je pobjednik bio izvjesni Petar Brzica. Drugi “svjedoci” spominju razne druge datume. Najveći broj autentičnih zatočenika međutim ne spominje takvo “natjecanje” koje je nevjerojatno i iz mnogih drugih razloga (logistika, nedostatak materijalnih dokaza, itd.)
9 Zdenko Scwartz ne spominje da su u listopadu i studenome 1941. u logor došli Andrija Ripp i Vladimir Grünbaum, predstavnici Židovske bogoštovne općine iz Osijeka, na dogovor o organiziranju opskrbe zatočenika. S logorskom upravom (Vjekoslav Luburić, ekonom Ante Remenar) dogovoreno je da će općina kupovati hranu a logor će refundirati trošak. Tako je iz Osijeka i Slavonije stiglo 150.000 kilograma kupusa, isto toliko krumpira, 50.000 kg luka, 30.000 kg graha te znatne količine surogata kave. Općina iz Zagreba poslala je 5. studenoga 1941. u Jasenovac 1300 paketa s odjećom. Predstavnici židovskih zatočenika u listopadu i studenom 1941. odlazili su iz Krapja na tržnicu u Jasenovac kupovati povrće za zatočenike.
10 Svim zatočenicima pri dolasku u logor bilo je jasno rečeno da se ne smije bježati i da će u takvom slučaju biti strijeljano deset zatočenika iz bjegunčeve radne ili zavičajne skupine. Unatoč tom upozorenju, bjegova je bilo i kasnije, uz jače ili slabije represalije.

 

Schwartz: U veljači iste godine, čulo se da imade doći neka „međunarodna komisija“ za pregled logora, jer su već u javnost stizali glasovi o prilikama u tom logoru. Kako bi pregled ispao što povoljniji, počelo je uređivanje logora, priredila se posebna sala za jelo, tzv. blagovaona, u koju su bili smješteni stolovi koji su bili prostrti stolnjacima i stolicama, a u toj se blagovaoni moralo jesti kada je došla komisija.〈11〉

Svi koji su slabije izgledali bili su iz logora odstranjeni. Nekoliko dana prije dolaska komisije poboljšana je hrana. Dobivali smo tri puta dnevno mesa i graha, i to graha koliko smo htjeli, kako bismo što bolje izgledali pred komisijom. Bolnica je bila evakuirana te svi koji su loše izgledali bili su iz bolnice i logora uklonjeni te je tom zgodom većina ljudi pobijena, a jedan je dio od prije umirao od slabe hrane i napora. Umjesto bolesnika smješteni su u bolnicu zdravi ljudi koji su morali, dok je komisija tamo boravila, ležati tako kao bolesnici i to na čistim krevetima, koji su u tu svrhu bili tako udešeni. Za bolesnike se skuhao gulaš i dok je komisija pregledavala bolnicu, morali su „bolesnici“ jesti gulaš. No čim je komisija iz sobe izašla, oduzet je odmah „bolesnicima“ taj gulaš da ga ovi ne bi pojeli. Ova se komisija sastojala od nešto Nijemaca, Talijana, ustaša i svećenika. Da slika bude još ljepša, stavljeni su u barake dapače i sagovi.
Komisiji se na eventualne upite nije smjelo reći ime, alko bi logoraš bio zato upitan, već bi u tom slučaju zatočenik samo morao odgovoriti da je on taj i taj broj.
Svaki zatočenik dobio je na rukav traku koje su bile raznih boja. One su trebale označavati da li je nosilac trake Židov, katolik, komunist ili pravoslavac. Međutim trake su se onako odoka dijelile tako da je mnogo Židova dobilo crvene trake što je imalo označivati da su komunisti mnogo pravoslavaca trake žute boje što je značilo da su Židovi itd. Pred dolazak komisije održane su probe te su ustaše obilazile logor i u žurbi zaustavljali pojedine zatočenike sa upitom kako se zovu. Ovi su morali stajati u pozoru, ako je tko imao kapu morao ju je uzeti u lijevu ruku i reći svoj broj kao zatočenik, a ako taj broj nije odgovarao stvarnosti, odnosno registriranom broju za tog zatočenika ili ako bi se koji zabunio i rekao svoje ime, bio bi od ustaša izudaran. A bilo je i slučajeva da je takav bio strijeljan kratkim putem.
Komisija je ostala u Jasenovcu jedan dan, a njezinim odlaskom ostalo je sve kako je bilo prije njezina dolaska.


11 Komisija je u Jasenovac došla 6. veljače, tako da je  i najavao njezinu dolasku morala stići ranije, u siječnju, a i pripreme za njezin dolazak morale su početi ranije. Drugi zatočenici spominju da je najava stigla odmah poslije Nove godine, a zatim su slijedile sveobuhvatne pripreme – uz ostalo, sastavljanje 8 montažnih baraka koje su stigle vlakom iz Njemačke. U to vrijeme, u siječnju, zbog gradnje novih baraka nije bilo nikakvih ubijanja zatočenika, i u tome se podudaraju mnoge njihove izjave. Najveći problem bila je niska temperatura, koja je u siječnju dosezala do minus 30 Celzija, a barake je trebalo dovršiti. Schwartz, primjerice, ne opisuje strijeljanje 15 zatočenika 5. veljače, zbog pokušaja bijega i napada na stražara, o čemu postoji zapisnik logorske uprave, s imenima strijeljanih zatočenika i imenima komisije koja je provela taj kazneni postupak.

 

Schwartz: U tom sam vremenu vršio dužnost dezinfektora te sam imao prilike vidjeti ljude kakav im je bio goli izgled. Bili su kosturi, prevučeni kožom, potpuno izgriženi od ušiju, sa čirevima na tijelu i smrznutim nogama, koji su se dijelovi već raspadali, a koji su od slabosti i izgladnjelosti jedva micali. Okolnost da sam radio kao dezinfektor ne znači da je postupak sa mnom bio bolji od ostalih zatočenika. Ovisilo je mnogo o tome kako se čovjek snalazio. Dešavalo se često da su ustaše zaustavili bilo kojeg zatočenika, koga su slučajno sreli i počeli ga prebijati kao za probu, a ako je ovom uspjelo nakon stanovitog broja udaraca, koji broj nije bio određen, zadržati se na naogama, odustali bi od daljnje tuče i ustanovili jednostavno da je ovaj još sposoban radnik i da nije za likvidaciju. Tako se meni dogodilo više puta, no meni je svaki puta uspjelo zadržati se na nogama ili pobjeći. Ovo je izgledalo kao igra za ustaše, jer bi u takvom slučaju mog bježanja trčali za mnom kratko vrijeme, a onda od toga odustali, jer su se u međuvremenu namjerili na drugog zatočenika s kojim su počeli istu igru, jer je njima bilo svejedno koga će mlatiti. Jednom su mi pače slomili dva rebra, no meni je unatoč tome uspjelo ostati na nogama, te su me jednostavno pustili. Da se uzmakne bilo je glavno da se zatočenika ne može uhvatiti, a meni je uspjelo svagda da spretno izmaknem svakoj neprilici, koja bi me mogla stajati i života.
Dok sam boravio u Jasenovcu došla je onamo baš u najkrvavije doba jedna grupa studenata iz Zagreba, njih oko 20 na izobrazbu u postupanju sa zatočenicima. Podučavao ih je Matijević u „disciplini“, „redu“, „saobraćanju“ sa zatočenicima, a među ostalim i u klanju, te smo ovu poduku studenata nazvali „krvničkim fakultetom“. Među ovima nalzio se i jedan moj kolega s fakulteta student kemije Jurica Mihalić. Za prilike u Jasenovcu karakteristično je da su se tamo priređivali i lovovi na ljude, na koje su dolazili i uzvanici iz Zagreba. Zatočenici su morali trčati, a „lovci“ – ustaški oficiri i njihovi gosti, pucali su na bježeće zatočenike. Za razonodu, priređivao se juriš noževima na goloruke logoraše. Među sudionicima ovih priredaba nalazio se je naročito neki Pavličević, Rogić, dakako Miloš, Barbarić, Matijević i ostali ustaški odličnici koji su se nalazili u logoru.〈12〉


12 Ovaj cijeli dio izjave pati od nedostatka vjerodostojnosti. “Lovovi na ljude” ne navode se u izjavama mnogih drugih zatočenika koji su bili u Jasenovcu u to vrijeme. Početak godine obilježio je veliki snijeg i niske temperature, dolazak međunarodne komisije (o čemu ima mnogo podataka na ovoj web stranici), a zatim poplava nakon topljenja snijega. Nikakvi “lovovi” se ne spominju, ni opisuju, a nisu, zapravo, bili ni mogući.

 

Schwartz: U Staroj Gradiški

Dne 23. marta stigao sam s ostalim transportom koji je bio iz Jasenovca zbog poplave Save premješten, nas oko 500 do 600 u Staru Gradišku. Tamo je vladao u to vrijeme pjegavac, kojeg se krstilo imenom „logorska gripa“, jer da se pročulo da je u tom logoru pjegavac, sigurno bi Luburić bio izdao nalog, da se čitav logor likvidira. U interesu je tamošnjih voditelja logora bilo da se ne sazna o pjegavcu.〈13〉

Tri dana nakon dolaska u Staru Gradišku, gdje smo bili posebno smješteni u tzv. kuli, pozvani su Jasenovčani na nastup. Tom zgodom pročitano nam je pisano naređenje Ljube Miloša koje je stiglo iz Jasenovca, da nam se daje „za dobar rad i dobro vladanje u Jasenovcu“ odmor od mjesec dana u Staroj Gradiški. Odavde smo se prvi put mogli javiti dopisnim kartama svojima kući, a mogli smo primati i pakete.
Nakon 10 dana u Staroj Gradiški, gdje smo imali priličan mir, premještan sam u Feričance u tzv. logor VI Stara Gradiška, koji je bio kao podlogor Stare Gradiške i gdje je bila ekonomija na imanju nekih pravoslavnih svećenika ili neke pravoslavne institucije.

U Feričancima

Tamo sam također vršio službu dezinfektora, a zatočenici su uglavnom obavljali poljske radove. Postupak je bio relativno dosta dobar, a i hrana nije bila loša. U Feričancima sam ostao do početka oktobra 1942. Tamo se nije ubijalo u masama, a nije se niti mučilo ljude. To se događalo tek sporadički. Za čitavo vrijeme dok sam bio tamo, pobijeno je oko desetak ljudi, i to tri žene, a ostalo muškarci. Pobio ih je tamošnji zapovjednik ustaški poručnik Sušak, kojemu imena ne znam, a čuo sam da je negdje uhvaćen. U to vrijeme uhvaćena su na spavanju dva partizana, koja su i ubijena. Ubio ih je neki ustaša Nedjeljković, čini mi se iz Županje, imena mu ne znam, ali držim da bi njega i Suška prepoznao da ih sretnem. Iz Feričanaca sam bio početkom oktobra 1942. otpravljen u Jasenovac.


13 Logorski liječnici i uprava brzo su postali svjesni zaraze tifusom. Liječnik iz Travnika, Židov Josef Konforti u dogovoru  s jasenovačkim zapovjednikom Ljubom Milošem u proljeće 1942. poduzeo je sve dostupne mjere za suzbijanje epidemije (redovito brijanje i šišanje “na nulu”, pranje i dezinfekcija odjeće, redovito kupanje, odvajanje bolesnih od zdravih). Nakon toga velikih epidemija tifusa nije bilo (izjava Josef Konforti u Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, 1972.). Test na tifus obavljao se u zagrebačkim laboratorijima (Vidalov test), zatočenici su se liječili u jasenovačkim bolnicama, a dokumenti pokazuju da su se neki zaraženi ustaše slali iz Jasenovca na liječenje i u bolnicu u Novoj Gradiški.

 

Schwartz: Opet u Jasenovcu

U logoru Jasenovac osnovan je za moje odsutnosti glasoviti logor III-c, koji nema ništa zajedničkoga s onim prije postojećim logorom istoga imena. Ja sam bio smješten u logor III. Logor II-a i logor II-b nije postojao tek je postojao fiktivni logor III-b. U logor III, gdje sam se sad prijavio, smješten sam kao kemičar, jer sam vidio da za mene kao dezinfektora ne bi bilo posla pa bi se mogao naći bez zanimanja, u kojem bi me slučaju sigurno stizavale neprilike.
U logoru III bile su prilike prema onima u III-c dosta snošljive. U logoru III-c vršila su se masovna ubijanja, obavljao se težak rad na nasipu, a batina je bilo i suviše. Hrana je bila vrlo loša, gotovo nikakva. Nadolazili su novi zatočenici koji su bili smještani mahom u logor III-c. Iz ovoga su već prema tome iz kojega su kraja ili po nekim drugim zajedničkim oznakama, primjerice iz Srijema, otpremljeni u fiktivni logor III-b što je značilo da se otpremaju u Gradinu u svrhu likvidacije.〈14〉  Zapovjednikom logora III bio je pop Majstorović-Filipović, a zapovjednikom logora III-c ustaški zastavnik Maričić. Nadglednikom rada na nasipu bio je ustaški vodnik Dukarić, a biti nadglednikom toga rada značio je određivati masovno ubijanje i likvidiranje onih koji su tamo radili i kod toga osobno sudjelovati.
Opće prilike u logoru III-c bile su takove da se govorilo o slučaju ako je koji, koji se tamo nalazio, izmakao smrti. Dva puta mjesečno održavao se u tom logoru nastup kod kojeg su odabirani oni koji su imali biti pobijeni a koji su odabirani u tu svrhu od oka, dočim je u logoru III-c ubijalo osim u rečenim serijama dnevno, kako se koga stiglo.
U obim logorima pojavili su se tzv. kažnjeni ustaše koji su u te logore došli po kazni, no koji su po tim logorima haračili kako su htjeli. Imali su puno pravo mučiti ubijati i klati kako su htjeli. Sjećam se imena nekih ovih ustaša, Zurak Šime, Černetić Aleksandar, Randić Branko, Babić Mario, Eterović, Steiner Boris, Štokić, Brkić Osman, Galić, Cenković, Dangubić i Arnautović, kojeg su ustaše sami likvidirali, pa Marijanović Zvonko. Ovakvih je bilo više ali im se ne sjećam imena. Bili su vjerni sluge Matković Ivice i njegovih drugova u masovnom ubijanju i klanju.


14 Skupina od gotovo 400 ljudi dovedena je doista u listopadu 1942. iz Srijema i pritvorena u žičanoj ogradi pored logora (moguće u III-c). Bili su to uhićenici iz protukomunističko-protupartizanske akcije koju je provelo posebno redarstveno povjerenstvo. U Jasenovac je došao Pokretni prijeki sud i sudio tim uhićenicima. Na smrt je osuđeno 16 uhićenih i kazna je odmah izvršena u Jasenovcu. Ostali su vlakom vraćeni u Srijemsku Mitrovicu, dijelom smješteni u kaznionicu, a dijelom odmah pušteni kućama.

 

Schwartz: Te godine raspušten je logor III-c. Jedan dio zatočenika otpremljen je u Jasenovac u logor III, a jedan dio je jednostavno poubijan. U logoru III-c ostavljeno je nekih desetak ljudi, kojima je pridruženo još desetak ljudi iz logora III te su ovi jadnici zajedno smješteni pod jednu šupu na teritoriju logora III-c, koja je još jedina ostala na tom teritoriju kao neko zdanje, jer su sve ostale barake sa teritorija III-c odstranjene. Ova je šupa bila ograđena žicom i nitko nije smio u blizinu od straže koja je tamo bila postavljena. Ovi su jadnici ostavljeni pod tom šupom bez svake hrane i bez svake vode, osuđeni na taj način na dugotrajno umiranje od gladi i iscrpljenosti. Kako bi se opravdalo separiranje ovih nesretnika dao je Piccili na tu šupu staviti tablu na kojoj je pisalo „pjegavac“, o kojemu nije bilo niti govora. Tako su si svi ovi jadnici produžavali život onim što smo im dobacivali, a od silne žeđi pili su svoju vlastitu mokraću. Uslijed nestašice svake hrane i vode počelo je među njima umiranje i kada je koji umro ovi su jadnici, da se barem još malo uzdrže na životu, rasparali mrtva tjelesa svojih umrlih drugova iz kojih su izvadili srce, džigericu i time se hranili. Kako je uslijed takove manipulacije takvo stanje potrajalo ipak kroz jedno tri tjedna učinilo se ustašama ipak predugo pa su ostale iz te šupe natovarili na kamion, odvezli u Gradinu u jednu kuću, kojoj su zazidali prozore i vrata. Zašto su ovu grupu odvojili i stavili pod šupu nije poznato, niti smo mogli saznati bilo kakav razlog, pa su to vjerojatno učinili samo iz osobnog užitka.〈15〉
U logoru je u to vrijeme nastala nestašica sapuna. Toj se nestašici, koju su osjećali dakako samo ustaše, naročito njihovi zapovjednici, htjelo pomoći na taj način da se sapun pravi iz ljudskog sala. U tu su svrhu po nalogu Piccilija zaklana dva čovjeka, za koje se Picciliju učinilo da bi mogli imati nešto sala te se salo ove dvojice imalo upotrebiti kao pokus za daljnju fabrikaciju sapuna od istog materijala. Piccili, Gžegožević i Zovko ekstrahirali su autoklavom mast iz tih ljudi i ovu donijeli nama (ja sam radio kao kemičar), da iz nje skuhamo sapun. Mi smo se čudili vrsti masti, izjavili smo da nije ova mast sposobna u svrhu pravljenja sapuna i posve naravno moralo smo se pričinjati da ne znamo odakle ta mast potiče.〈16〉


15 i 16 Također česte propagandne slike. Boluju od očitih nelogičnosti, a ne podudaraju se ni s izjavama drugih logoraša iz tog vremena. Često se temelje na poluistinama – u logoru se doista proizvodio sapun, kao i modra galica, i drugi kemijski proizvodi. Ali sapun je bio rađen na uobičajen način – od svinjske masti, primjerice, koje je bilo u velikim količinama u logorskim svinjcima. Fotografije logorskih svinjaca nedavno su prikazane na izložbi u Hrvatskom povijesnom muzeju.

 

Schwartz: U godini 1943. otišao je Luburić kao zapovjednik logora, a zapovjedništvo je preuzeo Stanko Šarac. Za njegove vladavine nije bilo masovnog ubijanja, tek pojedinačno, što su ustaše vršili na vlastitu ruku i stanje se općenito prema prijašnjam moglo smatrati snošljivim. Međutim, kada se je koncem 1943. ponovo vratio Luburić, masovna ubijanja su opet uslijedila. Sada su vršena na taj način da su ljudi u Jasenovcu bili otpremljeni kao na rad u šumi iz koje se više nisu vraćali, dok se iz šume u Gradini jasno čula mitraljeska paljba.
Veličina ovako odvođenih grupa varirala je između 40 i 100 ljudi. U to vrijeme nisu dolazili novi zatočenici pa kako je slijed i ovakvih ubijanja ljudstvo u Jasenovcu došlo na odgovarajući nivo željama zapovjednika, malo po malo jenjavala su ova masovna ubijanja te je od januara 1944. bio priličan mir.
Mi smo si tumačili navedena ubijanja, koja su uslijedila koncem 1943. u jednu ruku kao odmazdu zbog naleta partizana na Banju Luku, a u drugu ruku, kao slavljenje Luburićevog povratka.

Opet u Staroj Gradiški

Dne 24. marta 1944. premještena je radiona u kojoj sam ja radio kao kemičar u Staru Gradišku. Tamo je tada bio zapovjednikom ustaški satnik Bosak. Opće stanje bilo je prema onomu u Jasenovcu snošljivo. Nije bilo toliko ubijanja, nakon što je oko Božića 1943. poduzeto bilo masovno ubijanje kao odmazda za Banju Luku. Hrana je bila slabija nego u Jasenovcu, ukoliko se o hrani uopće može govoriti, te smo primali samo 10 dkg kukuruznog kruha dnevno bez ičega drugog. Na inicijativu ustaškog agenta Mirta, koji je bio u Staroj Gradiški kao zatočenik, a vršio je dužnost logornika, pao je prijedlog da se iz paketa koje su zatočenicima stizali, uzima hrana podesna za kuhanje i priredi zatočenicima. Međutim ovo nije funkcioniralo jer su ustaše koji su nad tim imali kontrolu, kao i zatočenici-pokvarenjaci koji su u kontroli sudjelovali, uzmali iz paketa hranu koja im se dopala i tu su za sebe potrošili. Iz paketa su uzimali bijeli kruh, dijelili ga međusobno, a što nisu mogli za sebe potrošiti, prodavali su, dočim su kruh koji nije bio za njih i koji je od stajanja beć bio pokvaren, upotrebljavali za pravljenje popare, koja se davala zatočenicima za hranu.〈17〉
Zlostavljanja su bila na dnevnom redu, dočim su ubijanja popustila. Sve do rujna iste godine kada je oslobođena Banja Luka. Ustaše su za odmazdu poubijali u logoru sve pravoslavne muškarce, žene i djecu njih 300 do 400. Tijela su im jednostavno bacili u Savu. Mi Židovi izmakli smo nekim čudnim slučajem istoj sudbini.
Tada je počela likvidacija logora u Staroj Gradiški. Prva grupa od oko 600 ljudi otpremljena je pješke uz Savu u Jasenovac. Druga je grupa otišla na isto odredište ali željeznicom. Dne 8. studenoga 1944. prebačeno je iz Stare Gradiške u Lepoglavu 205 ljudi, a među njima sam se nalazio i ja. Ostatak ljudi zatim je prebačen također dijelom u Jasenovac a dijelom u Lepoglavu.
Prikaz logorovanje ne bi bio potpun ako se ne bi spomenulo da su u godini 1943. osnovane bile u Jasenovcu i Staroj Gradiški kazališne sekcije, a bio je organiziran i orkestar. U tome su sudjelovali zatočenici. U Jasenovcu i Staroj Gradiški, a kasnije i u Lepoglavi zavedeno je bilo i bogoslužje. U Jasenovcu bio je dužebrinikom fra Zvonimir Lipovac, ustaški bojnik.〈18〉


17 Židovska bogoštovna općina poslala je u logore u Staroj Gradiški i Jasenovcu tijekom rata oko 50.000 individualnih paketa s hranom (ili oko 600 tjedno) prema njezinu izvještaju iz 1945. godine (HDA, ZKRZ-GUZ, kutija 10, mikrofilm Z-2942).
18 Prije Lipovca, logorski svećenik bio je Zvonimir Brekalo (1942. do 1944.) koji je umro zarazivši se tifusom od zarobljenih partizana koji su se liječili u logorskoj bolnici. Schwartz ne spominje da je za muslimanske zatočenike svaka dva tjedna vjerski obred vodio imam Tahir Vojniković, rodom iz Kozarca.

Zdenko Schwartz u Lepoglavi je bio do 14. travnja 1945. godine. Uvjeti života zatočenika, prema njegovim riječima, bili su još bolji nego u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Schwartz se ipak zarazio pjegavim tifusom, no uspio ga je preboljeti. Nakon 10. travnja 1945. godine, proglašena je jedna o niza amnestija za dio zatočenika i oni su bili pušteni kućama. Ostali zatočenici prebacivani su vlakom iz Lepoglave na druga mjesta. Zdenko Schwartz je, kaže, iskočio iz jedne takve kompozicije i skrivao se do kraja rata.

 

Faksimili izjave Zdenka Schwartza mogu se pročitati ovdje: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13.

 

 

 

 

 

 

 

Oglasi

Komentari su isključeni.