Zašto se krivo prikazuje sudbina zatočenica iz logora u Đakovu?

Tekst Igora Vukića iz Hrvatskog tjednika br. 804, od 20. 2. 2020. (s dopunama i kraćenjima od 25. ožujka 2020.)

Na izložbi o Auschwitzu koju je 5. veljače otvorio premijer Andrej Plenković, nije sporan samo prikaz logora u Jasenovcu. Velika greška (ili pak namjerna lažna rečenica), nalazi se i u tekstu o logoru Đakovo, gdje je potkraj 1941. i u prvoj polovici 1942. godine bilo internirano oko 3000 hrvatskih Židovki s njihovom djecom. U tom je razdoblju od bolesti, pretežno tifusa, u tom logoru umrlo 569 žena i djece. „Sahranjene su u jami iza štala mlina ‘Cereale‘“, stoji u tekstu na panou izložbe postavljene u Francuskom paviljonu Studentskog centra u Zagrebu.
Prava istina, poznata svakome tko se i malo bavio poviješću Drugog svjetskog rata, jest da su umrle žene i djeca u Đakovu pokapane u pojedinačne grobnice. Radio je to lokalni grobar Stjepan Kolb i za svaki obavljeni ukop ispostavljao račun koji je podmirivala Židovska bogoštovna općina.
Računi se danas nalaze u arhivskim kutijama fonda Ustaške nadzorne službe u Hrvatskom državnom arhivu (fond 248, UNS). Tu je svega sedam kutija i nekome tko postavlja ovako važnu izložbu, koju otvara predsjednik Vlade u pratnji ministrice kulture, ne bi trebalo biti teško pregledati tu zbirku dokumenata.
Ali čak ni to nije potrebno. Na internetu se vrlo jednostavno mogu pronaći podaci o Stjepanu Kolbu i njegovu radu. Taj čovjek, podrijetlom Nijemac, koji je pomogao da se nesretne žrtve logora pokopaju na dostojan način, poslije rata je „nagrađen“ internacijom u logorima za Nijemce. Bio je u Krndiji kod Đakova, zatim u Valpovu te u Sarvašu kod Osijeka. U te ga je logore strpao Josip Broz, poznat i kao Tito, odnosno njegovi antifašistički partizani. Samo zato što je Stjepan Kolb po podrijetlu bio Nijemac.
Nakon nekoliko mjeseci provedenih u teškim uvjetima partizanskih logora, Kolb je pušten. Ubrzo je umro, 22. studenoga 1945. godine.
O tome na izložbi koju je 5. veljače otvorio premijer Plenković, u prisustvu veleposlanika Izraela Ilana Mora i veleposlanika SAD-a Roberta Kohorsta, nije bilo ni riječi.
Na tome, đakovačkom panou, ima još netočnosti. Ova o „jami iza štale“ zaista bode oči. Kome danas u Hrvatskoj, u 2020. godini, treba takvo preuveličavanje nečijeg stradanja?
Hrvatski tjednik otkrio je da se trojica stradalih u Auschwitzu, čiji su smrtni listovi izloženi u Francuskom paviljonu vode istodobno i kao žrtve Jasenovca. Suočena s tim informacijama, ravnateljica Hrvatskoj povijesnog muzeja Matea Brstilo Rešetar imala je snage priznati da je „neophodno stati na kraj još uvijek prisutnim jugokomunističkim manipulacijama te omogućiti rad i nastojanja relevantnih baštinskih institucija Republike Hrvatske u istraživanju i interpretaciji povijesnih događanja na temelju izvornoga gradiva“.
Baštinskim institucijama RH“, kako iz naziva ravnateljica, nitko sada u Hrvatskoj ne brani rad na istraživanju povijesnih događaja na temelju izvornoga gradiva. Za razdoblje Drugog svjetskog rata arhivi su u Hrvatskoj širom otvoreni. Dostupni su brojni autentični dokumenti iz kojih se dadu iščitati i opisati bitni i relevantni događaji iz tog vremena. Za neke stvari morat će se odlaziti u inozemne arhive pa i u Beograd, ali građa velikoga obujma nalazi se već nadohvat ruke u Hrvatskoj.
Uostalom, o logoru Đakovo se mnogo toga već zna, osobito za razdoblje od prosinca 1941. do sredine lipnja 1942. Zna se i o načinu pokapanja umrlih. Tekst na panou da je „569 žrtava sahranjeno u jami iza štale“ nije jugokomunistička manipulacija, nego neki hrvatski šlamperaj ili namjera.
Koliko se se malo autori izložbe bavili dostupnim arhivskim gradivom, može se ilustrirati i na primjeru skupine pravoslavnih stanovnika Nezavisne Države Hrvatske koji su u ljeto 1942. odvedeni na rad u Auschwitz.

Prva stranica popisa odvedenih pravoslavaca iz sabirnog logora u Sisku u tvornicu I.G. Farbenidustrie A.G. Werk u Auschwitzu, 16. kolovoza 1942. godine

Na ovoj izložbi se spominje da su u Auschwitz odvođeni i ljudi iz susjednih država sadašnjoj Republici Hrvatskoj (prikazan je slučaj Đure Đukića koji je u Auschwitz deportiran iz Petrovgrada, sadašnjeg Zrenjanina). Pa zašto onda nisu spomenuli oko tisuću radnika koji su u srpnju 1942. poslani u Auschwitz u tvornicu poduzeća I.G. Farbenindustrie A. G. Werk. Bili su to Srbi iz sela kod Bosanske Gradiške i Potkozarja – iz Gornjih Podgradaca, Turjaka, Čatnje, Trnovca, Vilusa, itd. Popis s njihovim imenima (vidi gore prvu stranicu) nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, u fondu Iseljeničkog odjela Ministarstva udružbe NDH, u kutiji broj 41.
Vrijedilo bi dodatno istražiti njihovu sudbinu. Neki od ljudi s tog popisa nalaze se i na popisu navodnih ustaških žrtava u Jasenovcu. Po svemu sudeći, ti su internirci bili u radnom dijelu Auschwitza, odakle se moglo pisati kućama. Tako je 1944. godine poznatoj Diani Budisavljević stigla dopisnica iz logora Auschwitz-Tannenwald, koju je poslao Stojan Kotur, rodom baš iz Jasenovca.
Očito je potrebno još mnogo raditi na utvrđivanju i prezentiranju činjenica iz Drugog svjetskog rata. Skandali s izložbe u Francuskom paviljonu pokazuju da je došlo vrijeme da se posebice fenomenu Jasenovca pristupi mnogo ozbiljnije nego do sada. Vijeće za prošlost prije točno dvije godine istaknulo je da bi država trebala utemeljiti i financirati ozbiljno istraživanje o žrtvama rata, osobito tamo „gdje su preuveličavane iz političkih razloga“. Tako stoji na 17. stranici „Dokumenta dijaloga“ što ga je vijeće usvojilo. Nakon te preporuke ništa se na institucionalnom planu, barem do ožujka 2020., nije dogodilo.

Komentari su isključeni.