Kronologija jasenovačkog logora u 1943. godini

– siječanj
Nakon odlaska Natka Devčića iz logora, ravnanje zatočeničkim orkestrom preuzima Erih Samlaić. Glazbeno-kazališna sekcija postojala je i u kožari, radnoj jedinici koja se nalazila izvan logora, u mjestu Jasenovcu. Erwin Miller u knjizi «Izabran za umiranje» (Zagreb, 2004.), piše kako je s kolegama uvježbao nekoliko glazbeno-scenskih prizora. Izvodili su ih prvo pred stražom pa pred mještanima Jasenovca i na kraju pred zatočenicima u glavnom logoru. Miller piše da su izvodili dijelove operete «Grofica Marica», dijelove Shakespearova «Sna ljetne noći», a zatočenik Arnold Basch pjevao je Ave Mariju. (E. Miller, Izabran za umiranje, 2004)
– veljača
Zatočenici održavaju vezu s partizanskim skupinama u okolici logora. Za to je bio zadužen veterinar Ivo Drežančić, član komunističke skupine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Rad Drežančića i pomagača (Zorko Golub, Ekrem Maglajlić i drugi) otkrivena je u prvom dijelu 1942. Nakon internacije u Jasenovcu, Drežančić i drugovi nastavili su se baviti svojom strukom na logorskoj ekonomiji. Drežančić je obilazio vanjska logorska imanja i farme, kontaktirajući s partizanima. Napad na logor izvana trebao je biti koordiniran s unutrašnjom pobunom. Prema izjavi Miloša Carevića, zatočenika koji je nešto kasnije pobjegao iz logora, do planiranog ustanka nije došlo jer je „obustavljen izvana“. (S. Odić, S. Komarica, Zašto Jasenovac nije oslobođen, str. 142)
– ožujak
Logor dobiva novog upravitelja, Ivicu Brkljačića, koji zamjenjuje Ivicu Matkovića. Dolaskom Brkljačića razvio se sportski i kulturno-zabavni život zatočenika. Uz redovne kazališne predstave i koncerte, mogli su se logoraši za slobodnog vremena nakon rada baviti i sportom, nogometom i odbojkom. Odigravalo se nogometno prvenstvo logora. Svaka radna grupa imala je svoju ekipu. Igračima su sašiveni dresovi, postolari su napravili kopačke, a prije finala igrači su bili oslobođeni rada da bi mogli trenirati. (M. Riffer, Jasenovac 1943, str. 141)
– travanj
Proljeće donosi novu sezonu bjegova. Miloš Carević, Simo Vidović i Vujo Vorkapić, zaposleni u postolarskoj radionici, izašli su iz logora zaprežnim kolima po drva za logorsku pekaru. Kad su se udaljili iz logora, ubili su ustašu koji ih je pratio i pobjegli na Psunj. Zapovjednik Brkljačić zaprijetio je snažnijim odmazdama ponove li se takvi slučajevi. Neko vrijeme zatočenici su na vanjski rad izlazili okovani lancima, ali se od toga brzo odustalo zbog nepraktičnosti. Brkljačić je 1945. pred istražiteljima OZN-e tvrdio da je zbog korektnog odnosa prema zatočenicima dobio mnogo pisama zahvale onih koji su u međuvremenu pušteni kućama. (HDA, ZKRZ, kut. 264)
– lipanj
Zatočenici su priredili operetu za koju su sami napisali libreto i glazbu. Opereta u dva čina zvala se «Raj na oceanu». Zatočenik Riffer je odlazeći u listopadu 1943. kući iz logora sa sobom ponio i «programski listić» te operete. Bio je ilustriran crtežom pustog otoka s palmom, na kojem muškarac i žena bijelim maramicama mašu brodu koji plovi u daljini. Autor ilustracije je vjerojatno slikar Walter Kraus, koji se i potpisao na listić. Libreto su napisali Ivo Wollner (harmonikaš u orkestru) i Erih Samlaić. Glazbu je skladao Josef Kende, kojeg su zvali Švabo, jer je bio iz Beča. U tehničkoj crtaonici bio je i pijanino na kojem je Kende uvečer zabavljao korisnike crtaonice, uglavnom inženjere, arhitekte i druge tehničke stručnjake koji su ondje izrađivali nacrte i planove za radove u logoru i oko njega. Na pijaninu je Kende pripremao i partiture za logorski orkestar. (M. Riffer, Jasenovac 1943, str. 126 i 200)
– srpanj
Nada zatočenika da su partizani krenuli u osvajanje logora rasplamsala se 16. srpnja 1943., kad se zapodjenuo vatreni okršaj između 17. slavonske brigade i ustaške posade kod sela Krapja, udaljenog pet kilometara od Jasenovca. Partizanska postrojba se prebacivala preko Save u pravcu Banije. Lokalna ustaška posada ih je primijetila, počelo je puškaranje, a u pomoć su pristigli i ustaše iz Jasenovca. U bici je poginulo 19 ustaša, tri mještanina Krapja i 16 partizana, većinom Čeha i Slovaka, pripadnika čehoslovačkog bataljuna Jan Žiška, koji se tada nalazio u sastavu 17. slavonske brigade. (A. Buljan, F. Horva, Prešućene novljanske žrtve, 2011, str. 710)
– kolovoz
U ljeto 1943. u Jasenovac na poljske radove šalju se i žene, zatočenice iz Stare Gradiške. Smještene su u dvije barake, u žicom, kanalom i živicom odvojenom, istočnom dijelu logora. Zatočenik Riffer napisao je da je logorski orkestar za žene održao koncert, a one su s druge strane plesale. «Orkestar je svirao najbolje stvari iz repertoara, a pjevači su se natjecali u interpretaciji talijanskih i madžarskih romansi i tužnih međimurskih napjeva. Vokalni trio pjevao je uz pratnju orkestra plesne šlagere», zapisao je Riffer. Zatočenice su skelom preko Save prebacivane na desnu obalu gdje su radile na poljima logorske ekonomije. „Brale smo kukuruz, krumpir, paradajz, bundeve, skupljali sijeno… U ustaškim magacinima krao se grah, ponekad salama i slanina. Sve se to na zajedničkom sastanku ekonoma dijelilo na jednake dijelove za svaku grupu“ ispričala je poslije rata bivša zatočenica Nada Salamon. Na poslu se dobivao i «gablec»: tanke kriške kruha s komadićem slanine, pekmeza ili sličnog namaza.
– rujan
Zatočenice su slobodno vrijeme koristile i za učenje vještina koje će im pomoći u borbi kad izađu iz logora. Nada Salomon prisjetila se nakon rata kako su zarobljene partizanke drugim, neiskusnim zatočenicama, pokazivale kako se ponašaju odredi u napadu i obrani, kako se hvata zaklon pred neprijateljskom vatrom i slično. Održavala se veza s muškim dijelom logora te razmjenjivale novine, Vjesnik, Naprijed i druge partizanske publikacije.
Bolnicu u Jasenovcu vodili su partizanski simpatizeri Marin Jurčev i Ivan Belužić. Jurčev je prvo bio logoraš, a onda je prešao u ustaše. Iz bolnice je partizanima slao sanitetski materijal. Jurčev i Belužić su u rujnu 1943. preko svojih veza koordinirali akciju u kojoj su partizani sa šumskog rada odveli dvadesetak logoraša, poubijavši ustaše koji su ih pratili kao stražari. Akciju je potaknuo logoraš Moric Montiljo, bivši partizan zarobljen na Romaniji. (Sećanja Jevreja…, 1970; Nada Salomon, Mladost u zatvorima, 1984, str. 352)
– listopad
Pobunu planira i komunistička organizacija u logoru Stara Gradiška. U to vrijeme, prema izvještaju njihovih članova, u Staroj Gradiški je 1232 Hrvata, 96 pravoslavaca i 180 Židova u muškom logoru te 413 Hrvatica i 348 pravoslavki i Židovki u ženskom logoru. Fabijan Rukavina, sekretar komunističke grupe u Staroj Gradiški opisao je kako su prikupljali oružje (pištolje i puške) i skrivali ga u logoru. S partizanima su komunicirali i preko razmijenjenih logoraša. Štefica Serdar otišla je 4. listopada iz logora u zamjenu sa zadatkom da logor poveže s psunjskim odredom. „Javljala se par puta, odgovorili smo, ali trajna veza nije ostvarena. Svi pobjegli nisu ništa učinili“, zaključio je poslije rata CK KPH u jednom od osvrta na Drugi svjetski rat.
– studeni
U Jajcu je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Zatočenici u Jasenovcu i Staroj Gradiški saznali su za to (navodno preko članaka u Hrvatskom narodu, glavnom dnevnom listu NDH). Zatim su sudionicima zasjedanja poslali pismo podrške s potpisom „zatočenici ustaških logora“. Poruka je stigla do sudionika zasjedanja, što je potvrdio i „drug Moša Pijade“. (S. Odić, S. Komarica, Zašto Jasenovac nije oslobođen, str. 160)
– prosinac
Napadajući Banju Luku i Bosansku Gradišku partizani su se približili logoru u Staroj Gradiški. Postojali su i planovi da se pritiskom partizana sa slavonske strane napadne i Stara Gradiška. Zbog dolaska njemačkih pojačanja i dodatnih snaga hrvatske vojske, planovi nisu realizirani. Približavanje i jačanje partizanskih snaga dovest će kasnije, u listopadu 1944., do odluke da se zatočenici logora Stara Gradiška većinom presele u Lepoglavu, a manjim dijelom u Jasenovac. (S. Odić, S. Komarica, Zašto Jasenovac nije oslobođen, str. 178)

Oglasi