Zbrinjavanje i pomoć kozaračkoj djeci organizirao je državni aparat ND Hrvatske u suradnji s Karitasom, Crvenim križem i volonterima

U Sisku je 30. studenoga održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ Više podataka o sudionicima skupa može se pronaći na stranici Sisačke biskupije i drugim mrežnim stranicama, a ovdje donosimo završno priopćenje sa skupa:

Velika svjetska gospodarska kriza odrazila se na hrvatski povijesni prostor 30-tih godina 20. stoljeća. U takvim gospodarskim i socijalnim prilikama hrvatske zemlje ulaze u Drugi svjetski rat. Ratne operacije na području NDH, kao i uspostava formalne vlasti na cijelom njezinom području u sjeni su teških socijalnih okolnosti. Model privremene prehrane katoličke djece kod obitelji koje su bile imućnije i koje nisu oskudjevale u hrani ustaljen je već godinama, pa Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu „Pomoć“, koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s podrucja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece.

Vrhunac tog karitativnog i humanitarnog djelovanja iskazati će pojedinci i organizacije zbrinjavanjem dječjeg izbjegličkog vala s Kozare, do kojeg dolazi uslijed vojnih sukoba na tome području. Dio stanovništva koje ne priznaje formalnu vlast NDH, kao i dio pučanstva s Kozare koji je uključen u partizanske redove, bježi ili je zatočen, ostavljajući iza sebe djecu. Uslijed vojnih sukoba, velik je i broj poginulih. Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom „Dječja akcija“ s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas. Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati „Dječju zakladu“, s obzirom na njezin status privatne inicijative. Katolička Crkva ovu organizaciju stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece. U sklopu tih aktivnosti i „Dječja akcija“ i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava. Prema ustaškim vlastima Caritas prezentira ove akcije kao redovnu djelatnost opće skrbi za izbjeglice ne čineći razlike između djece koja su izbjegla, gladna i bolesna. Također, Caritas uspješno rješava pitanje financiranje svih zaklada, Crveni križ Hrvatske skrbi o prihvatu i formalnim uvjetima prijevoza i smještaja, a Ministarstvo udružbe NDH osigurava državni patronat te daje legitimitet cijelom nizu humanitarnih akcija. Kroz ove tri institucije omogućeno je udomljavanje najvećeg broja djece.

Do kraja 1942. godine dječja prihvatilišta ad hoc formirana od strane Crvenoga križa Hrvatske za prihvat izbjegle djece ostaju prazna. Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa. Pojedinci, svećenici, časne sestre, osoblje dječjih prihvatilišta, djelatnici Crvenoga križa Hrvatske, djelatnici Ministarstva udružbe NDH jedinstveni su u ideji pokušaja spašavanja, unatoč vrlo teškim općim prilikama kao i činjenici da su djeca bila iznimno bolesna i pothranjena. Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u zagrebačkoj nadbiskupiji. Da je skrb o djeci smatrana ozbiljnom dužnošću dokazuje i činjenica da su se u ime države posebne priznanice potpisivale s udomiteljima, što je smještenoj djeci osiguravalo dostojanstven život, ali i mogućnost evidencije. Djeca se nisu smjela koristiti za rad ili biti odgajana mimo svojih religijskih uvjerenja, a nakon 14. godine bilo im je ponuđeno ili da izuče zanat ili da odu u vojsku. Ovakve uvjete udomljavanja nije mogla postaviti privatna inicijativa ili akcija, već samo državni aparat uz nadzor Crvenoga križa Hrvatske i Caritasa, koji je uz Ministarstvo udružbe isplaćivao naknade udomiteljima za svako udomljeno dijete.

Inicijativom Dijane Budisavljević i Marka Vidakovića Dječje prihvatilište u Sisku, u organizacijskoj strukturi, oformio je Crveni križ Hrvatske, uz infrastrukturalnu pomoć Caritasa i Ministarstva udružbe NDH. Prva djeca su pristigla u objekte za tu namjenu u samome centru Siska 3. kolovoza 1942. Bilo ih je oko 3000. Zbog iznimno brzog procesa udomljavanja, ali i velike stope mortaliteta (oko 20%), točan broj djece koja su prošla kroz ovo prihvatilište nemoguće je utvrditi. Pretpostavlja se kako ih je u ukupnome broju bilo preko 7000, dok ih je smrtno stradalo, uslijed bolesti i gladi 1152. Ne postoji niti jedan dokument koji dokazuje nasilno oduzimanje života i ne postoji niti jedan dokument koji utvrđuje postupke mučenja izbjegličke djece. Niz je svjedočanstava o iznimno teškim prilikama, niz je iskaza iz kojih se vidi kako je upitno je li higijenski minimum bio zadovoljen, a epidemiološka katastrofa odrazila se na najslabijima.

U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene. U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na radu u prihvatilišta. Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. Kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom. Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.

U Sisku, 30. studenoga 2018

Logorske radionice (4): Umjetnička bravarija planira izradu šahovskog stola s dvije stolice

Logorska grupa XI, umjetna bravarija (umjetnička, op. a.), započela je s radom 1. listopada 1942. godine. U vrijeme podnošenja izvješća o svom radu, početkom 1943. godine, u njoj su radila samo četiri zatočenika. U radionici veličine 27 četvornih metara, opremljenoj kovačkom peći, do kraja 1942. godine izrađeno je nekoliko ukrasnih svijećnjaka, stropnih, zidnih i stojećih svjetiljaka, vaza za cvijeće te nekoliko ukrasnih noževa za otvaranje omotnica (Papiermesser).
„Svrha osnutka ove radionice bila je da se dođe na tržište s bravarskim umjetničkim proizvodima domaćeg porijekla, kako bi se dalo podstreka domaćem obrtu da se on što više osamostali u toj lijepoj grani bravarstva“, stoji u izvješću o radu podnesenom u siječnju 1943. godine. Nastavi čitati

Cijepite djecu, cijepili su je i u Jasenovcu

Društvo za istraživanje trostrukog logora u Jasenovcu pridružuje se kampanji za cijepljenje djece protiv zaraznih bolesti.
Nedavno su naši članovi razgovarali s Nikolom Šimičićem, rođenim 1931. godine u selu Višnjici, nedaleko Jasenovca, koji nam je otkrio da su se u ratno vrijeme u Jasenovcu djeca iz okolnih sela također cijepila protiv raznih bolesti. Cijepio ih je u travnju 1944. jedan od liječnika iz radnog logora Jasenovac. Prema Šimičićevu sjećanju, bila je riječ o Židovu, „jakom čovjeku, crne kose“. Bilo je to u ambulanti smještenoj u kući Jasenovčanina Jove Metlaša, blizu željezničke pruge. Kod ambulante nije bilo nikakve straže: „Liječnik je imao pogled na željezničku prugu tako da je mogao promatrati prolazeće vlakove i sve što se u njima kreće“.
Budući da se u travnju Sava izlila iz svog korita, jedini put do liječnika vodio je iz Višnjice prugom, preko željezničkog mosta, do Jasenovca.
„Mi djeca ulazili smo jedan po jedan i primali cjepivo i kada smo bili gotovi skupa smo se vraćali kućama. Moj brat, mlađi dvije godine bio je na redu iza mene pa me liječnik upitao – sigurno ste braća? Jesmo, gospodine doktore, odgovorio sam.“
Liječnik ih je upozorio da se zajedno vraćaju kući, do koje su imali četiri i pol kilometara, i pomažu jedan drugome ako se pojave kakve reakcije na cjepivo.
Nikola Šimičić danas stanuje u Sisku, a njegov brat i dalje živi u Višnjici. (iv)

Na slobodu iz logora povodom 10. travnja

Prva amnestija, odnosno, puštanje zatočenika iz logora prije isteka kazne proglašena je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za prvu obljetnicu osnutka, za 10. travnja 1942. godine. Uoči proslave prve godine života mlade države iz Ustaške je nadzorne službe upućen dopis satniku Vjekoslavu Luburiću u kojem stoji: „Ovih dana ima se sastaviti popis osoba koje bi se mogle pustiti iz Jasenovca za 10. travnja. Ujedno dostavite materijal koji predleži protiv njih.“ Nastavi čitati

Logorske radionice (4): Zatočenici-električari održavali su i kino projektor u Jasenovcu

Zatočenici iz električarske grupe bili su angažirani i na održavanju kino-projektora u Jasenovcu, saznaje se iz izvještaja o radu električara u 1942. godine. Prema izvještaju, električari su devet puta sudjelovali u „prikazu slikokaza u Jasenovcu“ i na to je utrošeno 38 radnih sati. Projektor je bio izrađen u austrijskoj elektrotehničkoj kompaniji Elin. Nastavi čitati

Logorske radionice (3): Uz Fordove i Mercedese zatočenici popravljali i motorkotač Harley

Automehaničarska grupa u radnom logoru Jasenovac osnovana je 24. veljače 1942. godine. Prije toga automobili i motori popravljani su u lančari. Samostalna grupa osnovana je jer se posao razgranao i pokazala se potreba za što bržim popravcima različitih vozila, stoji u godišnjem izvještaju o radu grupe Automehanika, sastavljenom početkom 1943. godine.
„Jednom osnovana, s jasno postavljenom zadaćom, grupa Automehanika kročila je naprijed i ubrzo postala jedna od  najpotrebnijih grupa u logoru. U početku sa samo 9 radnika, tokom vremena uspjela je da zaposli oko 45 radnih sila“, piše u izvještaju. Nastavi čitati

Radovi u lančari (2): u odjelu komercijale zadržan i predratni pravoslavac Milan Miljenović

Bravarska radionica, dio tvornice lanaca u jasenovačkom logoru, izradila je 1942. godine i velika željezna vrata za ulaz u logor u Staroj Gradiški. Ondje je sredinom veljače 1942. godine, bivša kaznionica pretvorena je u sabirni logor pod nadzorom Ustaške obrane. Klasični kriminalci preseljeni su u Hrvatsku (Srijemsku) Mitrovicu. Zajedno s njima potkraj 1941. u starogradiškoj kaznionici boravilo je u internaciji i četrdesetak zagrebačkih masona. Tu su bili sve do proljeća 1942., kada su gotovo svi pušteni na slobodu. Nastavi čitati

Tvornica lanaca i kovinske robe (1): u 1942. proizvedeno 919 vojničkih noževa i 1298 kreveta

Na kraju godine poduzeća sastavljaju izvještaje o poslovima i izrađenim proizvodima u protekloj godini te prave inventuru opreme i zaliha proizvoda i materijala.
Tako je bilo i u radnom logoru u Jasenovcu.
U nekoliko nastavaka pokazat ćemo kako su izgledali izvještaji o radu pojedinih logorskih radnih skupina – električarske, automehaničarske, umjetničko-bravarske te Lančare, odnosno, tvornice lanaca i kovinske robe, koja se sastojala od kovačke, bravarske, tokarske i limarske radionice. Izvještaji su napravljeni početkom 1943. godine. U originalnom obliku, čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu, u Zbirci izvornog gradiva Nezavisne Države Hrvatske, u kutiji 72. Nastavi čitati

Protiv smo zabrana, pohvaljujemo podršku istraživanjima, osobito Jasenovca i NDH

Priopćenje o radu Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je objavilo svoje zaključke u „Dokumentu dijaloga“.
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac podupire dio zaključaka u kojem Vijeće predlaže poticanje daljnjih historiografskih i druga istraživanja prakse i posljedica vladavine nedemokratskih režima.
Slažemo se osobito s rečenicom prema kojoj u dobru praksu spada „savjesno kritičko i znanstveno utvrđivanje stvarnoga broja žrtava, posebno tamo gdje je on dokazano višestruko uvećan iz političkih, politikantskih ili nekih drugih razloga“ (str. 13.). Nastavi čitati

Dan sjećanja na holokaust: Izjava Zdenka Schwartza o zatočenju u Jasenovcu i Staroj Gradiški

„U logoru II umro je 20. septembra jedan zatočenik Židov, već stariji čovjek. Upriličen je bio sprovod, na kojem su sudjelovali zatočenici, a koji je vodio jedan zatočeni rabin, koji je obavio čitav obred židovskog sprovoda.
Pratnja sprovoda pratila je lijes do vrata logora, a kada je lijes s mrtvacem iznašan iz logora, ustaška je straža odala počast. Slijedeći dan su se logoraši morali sastati kao na komemoraciji, a bila je određena i jedna minuta šutnje za umrlog druga.“
Ovako je izgledala jedna epizoda iz zatočeničkog života Zdenka Schwartza, zagrebačkog Židova, koji je u rujnu 1941. interniran u jasenovački logor.
Bio je prvo u Jasenovcu II, odnosno logoru pored sela Krapje, zatim u glavnom logoru u Jasenovcu pa u Staroj Gradiški. Odatle je na nekoliko mjeseci premješten u Obradovce kod Feričanaca. U listopadu 1942. vraćaju ga u Jasenovac odakle je početkom 1944. godine ponovo poslan u Staru Gradišku. U studenom te godine transportiran je u Lepoglavu. U travnju 1945. bježi iz vlaka kojim su zatočenici iz Lepoglave bili premještani još jedanput. Nastavi čitati