Knjiga ‘Razotkrivena jasenovačka laž’ predstavljena u sisačkom Velikom Kaptolu

Predstavljanje knjige „Razotkrivena jasenovačka laž“ akademika Josipa Pečarića i dr. Stjepana Razuma održano je u srijedu 13. ožujka u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić i autori, a predstavljanju je nazočio i sisački biskup Vlado Košić.

Sisak knjiga

Vukić, Pečarić i Razum na predstavljanju knjige u Sisku

Obraćajući se okupljenima Vukić je istaknuo kako je ovom knjigom pokazano što zajedničkim radom može postići jedno društvo novinara istraživača, akademika i doktora znanosti, a koje se nalazi na zajedničkom putu prema istini. „Mi ne tvrdimo da je ono što smo pronašli i objavili konačna istina, ali to su stvari koje su u najboljoj mjeri nađene u arhivima, razgovorima sa svjedocima, pa čak i knjigama koje su objavljivane i u doba komunizma. Recimo, u Novom Sadu 1970. godine objavljena je knjiga ‘Sećanje Jevreja na logor Jasenovac’ u kojoj 25 Židova koji su preživjeli logor u Jasenovcu govore kako im je bilo tamo. Relativno nedugo nakon Drugog svjetskog rata oni govore stvari koje mi sada objavljujemo i potvrđujemo mnogim drugim dokumentima. Nas napadaju da smo revizionisti, da falsificiramo povijest, da izmišljamo, ali mi donosimo ono što su ti ljudi vidjeli i doživjeli sami na svojoj koži. I to ono što je bilo dobro, ali i ono što je zločin i nije valjalo. Ovdje smo u Sisku ne prvi puta i znam da većina od vas zna za naš rad. Ova knjiga je osvrt na ono što smo napravili u posljednje četiri godine. To su komentari ne samo naših članova nego i naših gostiju i ljudi koji su pisali o nama, dobro ili loše“, rekao je Vukić te dodao kako time pokazuju da su otvoreni prema svakoj kritici i da žele dijalog.

Autor dr. Stjepan Razum upozorio je kako živimo u dobu izokrenutih vrijednosti. „Očigledna istina se niječe, a promiče se laž. Knjiga koju večeras predstavljamo ima u svom naslovu riječ laž koja se odnosi na ratni logor ili sabirno polje Jasenovac i koju mi tom knjigom razotkrivamo. Osma zapovijed Božja slovi: ‘Ne reci lažna svjedočanstva’, dakle ne laži! Unatoč tome ovaj svijet u kojem živimo satkan je od laži, a Jasenovac je očit primjer takvih laži. Rekli bismo velike laži! No, u odnosu na sveukupnost svjetskih laži to je mala neznatna laž. Možemo samo slutiti o kakvim se sve lažima radi. Svi koji smo svoju školsku naobrazbu stekli do godine 1990. morali smo učiti povijest tzv. narodnooslobodilačke borbe i učiti o junačkim podvizima hrabrih partizana. Istodobno smo bili podučavani o hrvatskim ustašama koji su prema tadašnjem, a nažalost i današnjem prevladavajućem obrazovnom sustavu, utjelovljenje zločinstva…. Ova knjiga predstavlja zbirku raznih članaka objavljenih tijekom posljednjih godina, a tiču se zbilje i mita ratnog logora Jasenovac. Namjerno, kažem ratnog logora, jer znamo da je postojao i onaj poratni. Ta štiva nisu napisana na temelju arhivskog istraživanja, takvu je knjigu napisao Igor Vukić, nego su ona izraz naše borbe za istinu o hrvatskom narodu i njegovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu“.

Razum je istaknuo i kako se hrvatsku javnost više ne može vući za nos. „Hrvatski čovjek i preko djelovanja našeg društva i ovih knjiga spoznao je da nam je desetljećima nametana laž o jasenovačkom ratnom logoru. Preko te laži se željelo držati hrvatski narod u pokornosti da se ne usudi pomisliti na vlastitu državu. Premda već i danas možemo dobro razlučiti što je jasenovačka zbilja, a što mit, ipak nam se i dalje boriti za hrvatsku istinu jer je naša hrvatska elita navezana na komunističko-jugoslavenski mentalni sklop i istina joj je ono čime nas je indoktrinirao bivši propali komunistički sustav“, zaključio je Razum.

Na kraju okupljenima se obratio akademik Pečarić zahvalivši biskupu na mogućnosti da se predstavljanje ove knjige održi i u Sisku. Pečarić je okupljene upoznao i s pismom koje je uputio predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović u kojem predsjednicu kroz primjer Karoline Vidović Krišto i Ester Gitman upozorava na komunistički revizionizam.

Na kraju u zanimljivoj raspravi posebno je problematiziran broj žrtava stradalih u Jasenovcu, između ostalih spomenut je primjer kozaračke djece umrle u zagrebačkim bolnicama od zaraznih bolesti i sahranjenih na Mirogoju, a čija se imena danas nalaze na službenom popisu Spomen područja Jasenovac. (S.V., http://www.biskupija-sisak.hr)

 

 

 

Oglasi

Potražite ‘Razotkrivenu jasenovačku laž’

Nakon uspješnog predstavljanja knjige akademika Josipa Pečarića i dr. Stjepana Razuma “Razotkrivena jasenovačka laž”, mnogi nam se obraćaju s pitanjem gdje mogu nabaviti knjigu.

Zainteresirani čitatelji mogu je potražiti u knjižarama Školske knjige, u knjižari Dominović kod Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu te u knjižari Nova na Starčevićevom trgu u Osijeku.

Knjiga se može naručiti i kod nas: javite se na adresu drustvo.jasenovac@gmail.com.

A kako je bilo na zagrebačkom predstavljanju knjige pogledajte na ovoj poveznici:

Predstavljanje knjige ‘Razotkrivena jasenovačka laž’

Pozivamo Vas na zagrebačko predstavljanje knjige

Razotkrivena jasenovačka laž

akademika Josipa Pečarića i dr. Stjepana Razuma

predstavljanje će se održati

četvrtak 17. siječnja u 20 sati, u Palmotićevoj 31

(dvorišna dvorana kod crkve Presvetog Srca Isusova)

naslovnica razotkrivena

O knjizi će govoriti novinar Igor Vukić te autori Pečarić i Razum

Knjiga ima 508 stranica, a moći će se kupiti po prigodnoj cijeni od 100 kuna

Veselimo se vašem dolasku!

 

Najava predstavljanja već je privukla veliku pozornost hrvatske i svjetske javnosti. Vijest su objavili mediji iz Hrvatske i inozemstva (npr. iz Slovačke, Srbije, SAD-a…). Uglavnom je za sada riječ o elektronskim inačicama medija kao što su slovački Teraz pa New York Times, Radio televizija Srbije, Washington Post, i drugi.

Potaknut tim napisima iz Jeruzalema se javio i Efraim Zurof, čelnik centra Simon Vizental. Na njegovu izjavu otvorenim je pismom odgovorio dr. Matko Marušić, umirovljeni profesor s medicinskih fakulteta u Splitu i Zagrebu, utemeljitelj i izdavač znanstvenih časopisa, pisac i publicist.

Zanimljivo otvoreno pismo dr. Marušića, iz kojeg se vidi i sadržaj reakcije E. Zurofa, donosimo ovdje: Marušićevo pismo Zuroffu.

 

 

 

 

 

Igor Vukić novi predsjednik društva

Igor Vukić izabran je za novog predsjednika Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, na 5. skupštini društva održanoj 27. prosinca 2018. Dosadašnjeg tajnika Vukića na toj funkciji zamijenit će Ante Periša.

Uz zahvale na vođenju i razvoju društva u prve četiri godine, dosadašnji predsjednik dr. Stjepan Razum nastavit će svoje djelovanje kao član Upravnog odbora, zajedno sa Stipom Pilićem, Matom Rupićem te Igorom Vukićem i Antom Perišom. Mate Rupić bit će i u idućem četverogodišnjem razdoblju potpredsjednik društva.

Članovi Skupštine podržali su izvješća o radu u razdoblju između dviju skupština, te financijska izvješća i odgovarajuće planove za 2019. godinu.

Proteklu godinu obilježilo je izdavanje knjige “Radni logor Jasenovac” Igora Vukića (Naklada Pavičić), koja je dodatno skrenula pozornost na rad društva. Kraj godine donio je i novu knjigu: upravo je iz tiska izašla knjiga “Razotkrivena laž logora Jasenovac”, akademika Josipa Pečarića i dr. Stjepana Razuma u izdanju društva.

Knjiga koja govori o borbi protiv jasenovačkih mitova, odjecima rada društva i drugim srodnim temema, može se naručiti na mail drustvo.jasenovac@gmail.com.

Zbrinjavanje i pomoć kozaračkoj djeci organizirao je državni aparat ND Hrvatske u suradnji s Karitasom, Crvenim križem i volonterima

U Sisku je 30. studenoga održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ Više podataka o sudionicima skupa može se pronaći na stranici Sisačke biskupije i drugim mrežnim stranicama, a ovdje donosimo završno priopćenje sa skupa:

Velika svjetska gospodarska kriza odrazila se na hrvatski povijesni prostor 30-tih godina 20. stoljeća. U takvim gospodarskim i socijalnim prilikama hrvatske zemlje ulaze u Drugi svjetski rat. Ratne operacije na području NDH, kao i uspostava formalne vlasti na cijelom njezinom području u sjeni su teških socijalnih okolnosti. Model privremene prehrane katoličke djece kod obitelji koje su bile imućnije i koje nisu oskudjevale u hrani ustaljen je već godinama, pa Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu „Pomoć“, koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s podrucja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece.

Vrhunac tog karitativnog i humanitarnog djelovanja iskazati će pojedinci i organizacije zbrinjavanjem dječjeg izbjegličkog vala s Kozare, do kojeg dolazi uslijed vojnih sukoba na tome području. Dio stanovništva koje ne priznaje formalnu vlast NDH, kao i dio pučanstva s Kozare koji je uključen u partizanske redove, bježi ili je zatočen, ostavljajući iza sebe djecu. Uslijed vojnih sukoba, velik je i broj poginulih. Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom „Dječja akcija“ s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas. Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati „Dječju zakladu“, s obzirom na njezin status privatne inicijative. Katolička Crkva ovu organizaciju stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece. U sklopu tih aktivnosti i „Dječja akcija“ i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava. Prema ustaškim vlastima Caritas prezentira ove akcije kao redovnu djelatnost opće skrbi za izbjeglice ne čineći razlike između djece koja su izbjegla, gladna i bolesna. Također, Caritas uspješno rješava pitanje financiranje svih zaklada, Crveni križ Hrvatske skrbi o prihvatu i formalnim uvjetima prijevoza i smještaja, a Ministarstvo udružbe NDH osigurava državni patronat te daje legitimitet cijelom nizu humanitarnih akcija. Kroz ove tri institucije omogućeno je udomljavanje najvećeg broja djece.

Do kraja 1942. godine dječja prihvatilišta ad hoc formirana od strane Crvenoga križa Hrvatske za prihvat izbjegle djece ostaju prazna. Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa. Pojedinci, svećenici, časne sestre, osoblje dječjih prihvatilišta, djelatnici Crvenoga križa Hrvatske, djelatnici Ministarstva udružbe NDH jedinstveni su u ideji pokušaja spašavanja, unatoč vrlo teškim općim prilikama kao i činjenici da su djeca bila iznimno bolesna i pothranjena. Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u zagrebačkoj nadbiskupiji. Da je skrb o djeci smatrana ozbiljnom dužnošću dokazuje i činjenica da su se u ime države posebne priznanice potpisivale s udomiteljima, što je smještenoj djeci osiguravalo dostojanstven život, ali i mogućnost evidencije. Djeca se nisu smjela koristiti za rad ili biti odgajana mimo svojih religijskih uvjerenja, a nakon 14. godine bilo im je ponuđeno ili da izuče zanat ili da odu u vojsku. Ovakve uvjete udomljavanja nije mogla postaviti privatna inicijativa ili akcija, već samo državni aparat uz nadzor Crvenoga križa Hrvatske i Caritasa, koji je uz Ministarstvo udružbe isplaćivao naknade udomiteljima za svako udomljeno dijete.

Inicijativom Dijane Budisavljević i Marka Vidakovića Dječje prihvatilište u Sisku, u organizacijskoj strukturi, oformio je Crveni križ Hrvatske, uz infrastrukturalnu pomoć Caritasa i Ministarstva udružbe NDH. Prva djeca su pristigla u objekte za tu namjenu u samome centru Siska 3. kolovoza 1942. Bilo ih je oko 3000. Zbog iznimno brzog procesa udomljavanja, ali i velike stope mortaliteta (oko 20%), točan broj djece koja su prošla kroz ovo prihvatilište nemoguće je utvrditi. Pretpostavlja se kako ih je u ukupnome broju bilo preko 7000, dok ih je smrtno stradalo, uslijed bolesti i gladi 1152. Ne postoji niti jedan dokument koji dokazuje nasilno oduzimanje života i ne postoji niti jedan dokument koji utvrđuje postupke mučenja izbjegličke djece. Niz je svjedočanstava o iznimno teškim prilikama, niz je iskaza iz kojih se vidi kako je upitno je li higijenski minimum bio zadovoljen, a epidemiološka katastrofa odrazila se na najslabijima.

U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene. U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na radu u prihvatilišta. Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. Kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom. Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.

U Sisku, 30. studenoga 2018

Logorske radionice (4): Umjetnička bravarija planira izradu šahovskog stola s dvije stolice

Logorska grupa XI, umjetna bravarija (umjetnička, op. a.), započela je s radom 1. listopada 1942. godine. U vrijeme podnošenja izvješća o svom radu, početkom 1943. godine, u njoj su radila samo četiri zatočenika. U radionici veličine 27 četvornih metara, opremljenoj kovačkom peći, do kraja 1942. godine izrađeno je nekoliko ukrasnih svijećnjaka, stropnih, zidnih i stojećih svjetiljaka, vaza za cvijeće te nekoliko ukrasnih noževa za otvaranje omotnica (Papiermesser).
„Svrha osnutka ove radionice bila je da se dođe na tržište s bravarskim umjetničkim proizvodima domaćeg porijekla, kako bi se dalo podstreka domaćem obrtu da se on što više osamostali u toj lijepoj grani bravarstva“, stoji u izvješću o radu podnesenom u siječnju 1943. godine. Nastavi čitati

Cijepite djecu, cijepili su je i u Jasenovcu

Društvo za istraživanje trostrukog logora u Jasenovcu pridružuje se kampanji za cijepljenje djece protiv zaraznih bolesti.
Nedavno su naši članovi razgovarali s Nikolom Šimičićem, rođenim 1931. godine u selu Višnjici, nedaleko Jasenovca, koji nam je otkrio da su se u ratno vrijeme u Jasenovcu djeca iz okolnih sela također cijepila protiv raznih bolesti. Cijepio ih je u travnju 1944. jedan od liječnika iz radnog logora Jasenovac. Prema Šimičićevu sjećanju, bila je riječ o Židovu, „jakom čovjeku, crne kose“. Bilo je to u ambulanti smještenoj u kući Jasenovčanina Jove Metlaša, blizu željezničke pruge. Kod ambulante nije bilo nikakve straže: „Liječnik je imao pogled na željezničku prugu tako da je mogao promatrati prolazeće vlakove i sve što se u njima kreće“.
Budući da se u travnju Sava izlila iz svog korita, jedini put do liječnika vodio je iz Višnjice prugom, preko željezničkog mosta, do Jasenovca.
„Mi djeca ulazili smo jedan po jedan i primali cjepivo i kada smo bili gotovi skupa smo se vraćali kućama. Moj brat, mlađi dvije godine bio je na redu iza mene pa me liječnik upitao – sigurno ste braća? Jesmo, gospodine doktore, odgovorio sam.“
Liječnik ih je upozorio da se zajedno vraćaju kući, do koje su imali četiri i pol kilometara, i pomažu jedan drugome ako se pojave kakve reakcije na cjepivo.
Nikola Šimičić danas stanuje u Sisku, a njegov brat i dalje živi u Višnjici. (iv)

Na slobodu iz logora povodom 10. travnja

Prva amnestija, odnosno, puštanje zatočenika iz logora prije isteka kazne proglašena je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za prvu obljetnicu osnutka, za 10. travnja 1942. godine. Uoči proslave prve godine života mlade države iz Ustaške je nadzorne službe upućen dopis satniku Vjekoslavu Luburiću u kojem stoji: „Ovih dana ima se sastaviti popis osoba koje bi se mogle pustiti iz Jasenovca za 10. travnja. Ujedno dostavite materijal koji predleži protiv njih.“ Nastavi čitati

Logorske radionice (4): Zatočenici-električari održavali su i kino projektor u Jasenovcu

Zatočenici iz električarske grupe bili su angažirani i na održavanju kino-projektora u Jasenovcu, saznaje se iz izvještaja o radu električara u 1942. godine. Prema izvještaju, električari su devet puta sudjelovali u „prikazu slikokaza u Jasenovcu“ i na to je utrošeno 38 radnih sati. Projektor je bio izrađen u austrijskoj elektrotehničkoj kompaniji Elin. Nastavi čitati

Logorske radionice (3): Uz Fordove i Mercedese zatočenici popravljali i motorkotač Harley

Automehaničarska grupa u radnom logoru Jasenovac osnovana je 24. veljače 1942. godine. Prije toga automobili i motori popravljani su u lančari. Samostalna grupa osnovana je jer se posao razgranao i pokazala se potreba za što bržim popravcima različitih vozila, stoji u godišnjem izvještaju o radu grupe Automehanika, sastavljenom početkom 1943. godine.
„Jednom osnovana, s jasno postavljenom zadaćom, grupa Automehanika kročila je naprijed i ubrzo postala jedna od  najpotrebnijih grupa u logoru. U početku sa samo 9 radnika, tokom vremena uspjela je da zaposli oko 45 radnih sila“, piše u izvještaju. Nastavi čitati